Kuća obitelji Božićević – Etnografski muzej
Školske
godine 1906/7. osnovana je u Splitu Zanatska škola, čiji je prvi direktor
Kamilo Tončić, inžinjer arhitekture.
Iste godine osniva i
Obrtnu strukovnu školu, gdje Tončić inzistira na didaktičkoj primjeni narodnih
rukotvorina. Slijedom toga 1906. godine Tončić osniva "Tečaj za čipke i
narodni vez", a 1907. i tečaj za tkanje.
Od 1907. godine započelo se sa sustavnim otkupom i prikupljanjem etnografske građe, koja će u idućim godinama služiti kao uzorak za rad đacima, a što je važnije tako je pri školi osnovana etnografska zbirka.
Kuća obitelji
Božičević, jedna je od ranosrednjovjekovnih palača Splita kojoj dubina
graditeljskih slojeva seže do antičkog vremena. Podignuta je u nastavku glavne
gradske ulice (cardo), južno od Peristila. Ona i njeno dvorište sagrađeni su na
mjestu Dioklecijanovih cubicula uz crkvu sv. Andrije de Fenestris. Obitelj
Božičević spominje se u Splitu početkom 14. stoljeća a nakon ustanka 1398.
godine dva su njena člana primljena u gradsko veliko vijeće.
Najistaknutiji
pripadnik obitelji je Franjo Natalis (1469.-1542.), humanist i pjesnik, biograf
Marka Marulića (1450.-1524.) oca hrvatske književnosti. Franjo je nakon studija
prava u Padovi po povratku u Split stupio na dužnost egzaminatora. Godine 1511.
oženio se po drugi put Klarom Marulić, sestrom Jeronima de Marulisa. Od
njegovih sinova spominju se Antun, splitski kanonik i Petar koji je 1526.
godine jednako kao i otac obnašao dužnost egzaminatora.
Petar i sam humanist
trećeg naraštaja, nasljednik znamenitog pjesnika, preuredio je dvorište palače
Božičević 1552. godine kada je izrađena renesansna kruna bunara na kojoj se
nalazi obiteljski grb s njegovim inicijalima. Obitelj je izumrla sredinom 18.
stoljeća.
Crkva sv. Andrije de Fenestris
nastala je u vrijeme Severa Velikog adaptacijom spavaće sobe (cubiculuma) jedne
od šest u nizu koje su bile smještene na zapadnom dijelu carskog stana. Bila je
posvećena sv. Andriji apostolu, Kristovom učeniku, čije je tijelo sahranjeno u
Konstantinopolisu štovano kao najsvetija relikvija Bizanta i zaštitnik
imperija.
Naziv de fenestris dobila je po
položaju na razdjelnici između carskog stana i velike dvorane podignute u osi
palače južno od vestibula. Ta je sigurnosna razdjelnica ujedno bila i
svjetlarnik kroz koji su sunčeva svjetlost i svježi zrak dopirali do prozora
palače. Crkva je bila mala, pačetvorinasta tlocrta, s ulaznim vratima protivno
običaju na istočnoj strani na kojoj je bilo i svetište, jer se zbog razdjelnice
zapadno od careva stana s te strane u 7. st. još nije moglo prići. Carska odaja
pregrađena u crkvu stoga isprva nije imala zapadnih vrata, već su ona nastala
kasnije u predromaničkoj pregradnji u 9. stoljeću.
Nesimetričan položaj apside i njen
pomak južno od osi crkve, posljedica je otvaranja crkvenih vrata s istočne
strane, odakle se u nju jedino moglo ući prilazeći joj sa začelja iz
nekadašnjeg portika s kojega se prije pristupalo do carskih cubicula.
Adaptacijom carske odaje u 7. stoljeću nastao je jedinstven oblik crkve koja je
istovremeno imala svetište i neuobičajen položaj ulaznih vrata na istočnom
pročelju.
Taj svoj oblik, nastao u najranijim
stoljećima Splita, crkva sv. Andrije zadržala je u kasnijim pregradnjama i
preinakama predromaničkog, ranoromaničkog i romaničkog sloga.
