JASMINKA KONČIĆ,  

MY DAILY LIFE AS WIFE AND MOTHER

izložba u Salonu Galić od 22.02. do 07.03.2016.
youtube.com/watch?v=xBwOYp3NUm0
youtube.com/watch?v=OJ9mhMe5n9c

youtube.com/watch?v=BOWN6la3DaQ

 Blogirati, bloger biti nije baš tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. Ipak, javno, kolika god ta javnost bila, javno izrečena, a u blogiranju i napisana riječ ima svoju težinu. Kroničar, pa makar i novovjekovni, sa svim tim alatima koje nudi taj virtualni svijet još je teže biti. Želiš, normalno je, ljudski je, što bolje prezentirati ono što te interesira, a taj interes bi trebao biti i interes što više njih. Uvijek se, pri blogiranju rukovodim slabijepokretnim i nepokrentim osobama kojima PC služi kao prozor u svijet. Njihov interes je taj koji rukovodi mojim interesima mimo onih osnovnih, a koje ste dosad prepoznali. Iz svih gore navedenih razloga pokušati ću biti kroničar Grada i njegovih zbivanja. Vas radi. Meni je dovoljan, makar i bio u krivu, osjećaj da sam nekome, jednom bar uljepšao dan. Učinio ga zanimljivijim. Odveo ga na mjesto gdje inače i pokretan se ne bi našao. Na ovoj izložbi u Salonu Galić, u Marmontovoj ulici u Splitu, mnogi od vas bi vjerovatno se našao. Svjedokom vrijednosti nezamjećenih. Žene i majke. Vrijednosti svakodnevnice koja upravo zbog toga i gubi na vrijednosti. Jer tko će skuhati, oprati, servirati, planirati danas za sutra, nastojati proći što jeftinije a bolje, tko će otići u spizu, cjenkati se, nasmijati se, naljutiti se, sresti prije stare s kojima bi rado proćakulala uz kavu ali nema vrimena jer .... jer je majka. Žena. Supruga. Kćer, Baka, Strina, Teta, susjeda. Dobra.

doma, među svojima

kad izlazi van pa se speri

Jasminka Končić rođena je 09.09.1973. u Zagrebu. Diplomirala je grafiku u klasi profesora Miroslava Šuteja na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 1977. godine. Godine 2012. magistrirala je kiparstvo u klasi profesora Alena Ožbolta na poslijediplomskom studiju kiparstva na Akademiji za likovno umjetnost in oblikovanje - Univerza v Ljubljani, Slovenija na temi Dvodimenzionalnih tekstilnih materijala i procesa prevođenja istih u trodimenzionalne skulptularne oblike. Iste godine upisuje doktorski studij iz podruja modnog dizajna na NTF (Naravnoslovnotehniška fakulteta Univerza v Ljubljani, Slovenija) na temu Upotrebe odjeće i jezika mode u suvremenoj umjetnosti. Od 2001. godine radi prvo kao vanjska suradnica i asistentica a od 2011. kao docentica u Zavodu za dizajn tekstila i odjeće na Tekstilno-tehnolškom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u sklopu kojeg predaje na kolegijima iz područja modnog dizajna i dizajna modnih dodataka. Pokrenula je modnu manifestaciju DIPMOD koja predstavlja platformu za promociju mladih modnih dizajnera. Za vrijeme studija na ALU u Zagrebu 1996. godine jedna je od osnivačica grupe "Daklelososi" s kojom je izvodila modne performanse. Umjetnička je voditeljica "Green room" galerija u Zaboku, članica umjetničkog savjeta TTF galerije Sveučilišta u Zagrebu te članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU, Zagreb). Za svoj likovni i pedagoški rad više je puta nagrađivana. Izlaže samostalno i skupno u zemlji i inozemstvu od 1996. godine.

Jedino što me zasmetalo kod razgledavanja izložbe je osjećaj organiziranog, izložbenog "kaosa" ukoliko ga i postoji kod žena, majki, domaćica, stjuardesa, dizaličarki, pometačica, predsjednica, nastavnica, prvakinja u 1017 sportova i takmičenja. Jasminkine fotografije "in flagranti" svjedočenja su preuredne, preizložbene, mislim da bi više efekta imale da su bilježene u procesima kako kuhanja i pripremanja jela tako i pranja nakon objeda. Ali i ovako postigla je pravu svhrhu. Podsjetiti sve nas zaboravne na vrijednosti njihovih truda i utrošena vremena. Ne zaludu utrošena. Utrošena za obitelj. Obitelj kad uskoči i kojoj god uskoči a podstaknuta viđenom izložbom - izložba je u potpunostiispunila svoju svrhovitost. Neka je konceptualna. Ženina je. Priznanje joj. I izložbi.

 Pametna već kakva jest, a to mora biti jer je žena po rođenju, Jasminka izložbu ipak čini osobnom negeneralizirajući, neželjevši reći "svi smo mi ovakve, podložne matere i supruge, tete i bake,strine." Ne. Nismo sve takve. Ja sam takva. To nam veli instalirajući u prostor komade odjeće koje čak i opisuje kroz sjećanja koja pripadaju pojedinom komadu. Ja, pa ja, tako svim posjetiteljkama potrebno ja, Njeno, ostavlja ih u zabludi da one nisu takve. Žene. Majke. Bake. Prije. Tete. Strine. Doktorice. Nastavnice. Djealtnice. Prostitutke nađu li vremena? Vozačice tramvaja. Tete u vrtiću. Ribarice. Piloti. Astronautkinje. Književnice. Glumice. Pjevačice. Starletice. Zvijezde realitty showa. Penjačice po nemogućem. Žene danas.

 Vrlo interesantan potez Umjetnice. Fotografija je neuspjela a opet uspjela jer makar i nekvalitetna ovako svjedoči o perpetum mobileu iskonskom. Tijelo nam rođenjem već kreće u prljanje i nastavlja sve do nestanka tijela nam kojeg ta ista roba svo vrijeme resi i štiti od prljanja, čak i duše. Hrpa samo raste i nadrasta nas. Tko o njoj brine. Pokoji samac kojem je stalo. Ostalih 99,9999999999 su žene.