petak, 26. veljače 2016.

Kako ćeš ne kompilirat već kompilirano. Kako ćeš svojon riči kad su sve već izgovorene kao ode, kao čuđenje svijetu čarobnjaka koji pogledom a ne punim naporom tijela svoga vade Mač kralja Artura iz kamena samo kamena radi. Da ne trpi toliku bol. 

s izložbe Ide Stipčić-Jakšić u Muzeju Mimara

neki od unikatnih uradaka nakita od poludragog kamenja umjetnice Ide Stipčić Jakšić
A onda mač itnu i uvate se viljuškara, dijamantni brusilica, polirača, kruva ispo peke i pogača, znojnika bez ka na teniskim terenima brišu graške znoja. Konzervirat i prodavat. Originalni znoj kamenokloesara tog i tog nastao tad i tad. Bilo bi nezgodno. Te konzerve bi tribale bit od 25 kg. A japanci koji sve kupuju pa bi i to vole kad 25 kila stane u najviše 2,5 dcl. Eto nam biznisa. Kome je do biznisa. Eto nam i izričaja kome je do njega. Može li se o umjetnosti govoriti tamo gdje su strojevi. Nehumani. Šta lome i kidaju, jidu i pa ispljunu udove autoru. Šta mu nedaju doreć šta je tija nego po svome. Možemo li o umjetnosti govoriti tamo di je buka prikonekoliko, zaglušujuća pa ti ni čepići nemalo plaćeni i slušalice ka nešto pomognu. 
Lovre Jakšić  u fazi izrade najvećeg 
kamenog anđela



"Poslije atomskog rata" ciklus je skulptura Lovre Jakšića (1910 do 1982.). Ciklus je nastao od 1965. do 1975. godine. i upozorava na sve moguće strahote doživljene i izrečene umjetničkom dušom kojoj je tu i tamo malo pomogla ruka a malo oko. Hommage skulptoru i autoru Lovri Jakšiću. Nonotu kako brački kažu. Didu šta bi mi rekli. Purgeri bi kazali dedeku oli djedu. Ćaćinom ćaći. A nekada i materinom. 
Možemo li o umjetnosti govoriti tamo di fina nanomilimetarska prašina jezdi tijelom ti zasićujući ga pripremajući ga da jednom i ono bude statua. Viteza, Meštra od reda kipara, kameno klesara, člana obitelji mu ili samo prekrasne slikarice. Možemo. Ajmo provat.

Put dote: 
cesta tek obična, komad asfalta, neš ti, itniću joj ovi tek ispijeni sok, neću, moglo bi ga sunce ugrijat, pa se napuvat, eksplodirat, požar izazvat - vjerovatno tako razmišlja strani turist vozeći se tim Njenim dijelom ceste Njoj neobične. Njoj divne. Asocijativne. Na druženja. Upoznavanja. Guštanja, Škuribande. Početne točke nastajanja novih obitelji, brakova prije toga. I palo joj, Bogu fala na um. I neka je. Obranila je doktorsku disertaciju na temu: “O mirazu kroz umjetničko oblikovan prostor – spomenička instalacija”. Dr. art. Dina Jakšić. Neka nam je dike naše. Hrvatske. Pa tek onda Bračke. A uvik i spliske.
Lovre se nije da smesti. Šta će On na cesti. To je puštija njima. Marku Svraki šta Joj je dizajnira slova, Alberti Rakeli čije je inicijale za monogram uzela, kao i Lovri Kušćeviću, gradonačelniku Nerežišća koji im punu potporu daje pa i kuca na vrata nekih Europskih fondova. Jedinstvena po mnogočemu bi to bila instalacija u prostoru i vremenu. Njegove sestre. On, Lovro, svoj rukopis razvija i dalje. Sve oku ugodniji, sve ruci draži. sve topliji na dodir bilo kojeg komada tijela ti. Kamen koji ne govori. Kamen koji ne prikida pričat. Nemoš ga zaustavit ni kad mu rečeš "Pikameron ću Te ne prikineš li! Kobron ću na te! Matune ću dat radit od tebe!". Ostat će ponosan i čio. Cio. Zna se ko mu otac. Dražen. Ovi zadnji. Najlipši šta je među njima. Nu ga. Samozatajna. Ćaće ponosna. Muža poslušna. Pater familiasa. Masa.


I Predsjednici su se svidjeli izlošci. Neki manje, neki više. Al je isto pitala kad bi se sve to prebacilo Njojzi doma, privatno. Ono za Kolindin a ne Predsjedničin gušt ... Zna Lipa naša Lipe naše vridnosti pripoznat. A i investirat u bolje sutra. Šta bi tek rekla da je bila na Dininoj izložbi, ne onoj u Milanu, onoj u Kamenolomu:















A nisan Predsjednici ni pomislija došapjat šta je propustila s izložbom u napuštenoj kući ... ne smin dalje, pripoznat će, pa će napustiti sve državničke obveze i dužnosti da je obađe, tamo u dalekoj prošlosti, virtualno. I onda će se izgubit na uru vrimena. A šta bi mi uru brež Nje. Predsjednice, puštite to Kolindi da odgušta. Vi nemate ni vrimena ni volje za takvo što. Vodite ovu Lipu našu Lipa naša. Naprid. Ka šta  i Jakšići vodu svoju klesarsku radionu. Samo boljem sutra. Aj. Falain.