07.03. ove godine počeh blogirati vilu Brajnović. Danas je 18.03. i ovih 10 dana kašnjenja zahvaljujem mome internet provideru Tcomu odnosno njegovoj Službi za korisnike. O detaljima ne bih to ću službeno. Žaliti im se nadajući se da neće biti ono naše "pasi (psi) laju karavane prolaze". Dakle, uz ispriku domaćinima mi (prekrasno jedinstvenim i toliko nespliskim, toliko "svitskim") evo napokon posta:

Imati sve, hajde, dobro, ne baš sve, ali, imati skoro pa sve nadohvat ruke i to ne iskoristiti sramota je od Boga i od ljudi. Dakle, to sve, u mom slučaju je: rođen sam u, ipak, jedinstvenom po mnogočemu Gradu, odrastah i "ostarih" (54 su mi) u Njemu, bih dijete recitator, glumac, glazbenik i na kraju ništa od toga. Bih Bančin službenik, sam svoj gazda, škveranin, pa opet, usudom, na kraju ništa od toga. Razvih svoje interese, stavove, poimanja i, danas, imam sve a što želim podijeliti s vama: android koji može snimati i fotografirati, Google chrome koji može naći skoro sve što me interesira a nije mi nadohvat ruke ili androida (samim tim i vida, njuha, sluha, opipa), "blogger" formu obraćanja. "Kuš više" što bi rekli moji. Moji Vlaji kojima ću nastaviti pisati spomenik kad već kiparom neznam i ne mogu biti. Vratimo se vama, mojim čitateljima, više gledateljima jer u pravilu riječi je manje, fotografija je više rukovodeći se onom koja veli: "Fotografija govori više od tisuću riječi" a i na svim jezicima. Google translate je još uvijek dječji nespretan ali hvala mu. Mnogi japanci, kinezi, francuzi, talijani, islanđani, posjetiše ove stranice, komentirajući. Bi smješno, nadam se nikad uvredljivo, jer zmije ugriz neda ti nego bojati se zmijinog, a u par navrata pročitah i gluposti translateove. 

Danas ću se posvetiti ovim postom jednoj od "najtoplijih" mi oku kuća, stambenih objekata, prebivališta, domova, kako god ih zvali, a da bih se nakon ovog posta i posvete Njoj, posvetio i bavio periodom u umjetnosti, arhitekturi, povijesti, možda i slikarstvu, uopće umjetnosti, primjenjenoj napose, a koje se secesija zove. Znate ono, vjerujem da jeste bez obzira na vašu dob osjetili, kad vam je nešto preslatko, preslatko do odbijanja više ga jesti, ali ipak nastavljate jesti, ono kad vam nije jasno zašto to jedete kad vam se nesviđa. Ne! Sviđa vam se, ali vam još uvijek nije jasno zašto. Takva je meni secesija. Prelijepa, preslatka, premajstorska - prekičasta, presjajna, pre pre a mogu i preslužbeno, šturo, bezosjećajno, administratorski čisto i precizno napisati: arhitektura secesije u Splitu - zbirni naziv za arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo u Splitu na prijelazu XIX u XX stoljeće:

vila Brajnović

Vila Brajnović sagrađena je 1907. godine i dugo vremena je imala najljepši park sa staklenikom u pozadini. U njenom prizemlju nalazio se poslovni prostor građevinske tvrtke Petra Brajnovića a u potkrovlju dvoetažni stan.

Tako je i danas osim što su se promjenili korisnici i njihova prezimena.

Tek 1908. do 1909. a nakon odstranjenja zemljanog nasipa (ostatka nekadašnjeg bastiona) kad je snižen teren i na mjestu dotadašnjeg vrta Brajnović formirana Vid Morpurgova poljana pojavila joj se "konkurencija". Na Poljani je 1912. dovršena dvokatnica trgovine Savo po projektu Kamila Tončića i bila je možda i prva koja je mogla "konkurirati" ljepoti i funkcionalnosti vile Brajnović.

pogled na današnju okućnicu vile Brajnović

pogled iz dvorišta u koje sam pušten ljubaznošću domaćina kojima i ovom prigodom još jednom zahvaljujem za razumijevanje, domaćinstvo a i uopće dozvolu za bavljenje njihovim radnim prostorom

Kad sam krenuo "blogirati" vilu nisam se ni u snu nadao da ću imati toliko sreće. Inače sam od onih koji je zadovoljan s malo ali nastoji uzeti što više. Tako je bilo i ovaj put. U planu mi je bilo izfotografirati sve vidljivo oku kao turisti a onda upitati stanare za dozvolu za fotografiranje iz dvorišta i iz interijera. Restaurirana do savršenstva, prelijepa, okupana suncem, vila mi se nudila iz raznih perspektiva koje sam iskoristio po svome. Unutrašnjosti joj rada, imadoh sreće. Upoznah prekrasne mi domaćine koji ne samo što su me primili, dozvolili mi "blogiranje" nego su mi bili i svojevrsni vodiči vilom odnosno prostorom koji oni koriste, čak mi skrećući i pozornost na bitne detalje. Hvala im puno u moje a vjerujem i u vaše ime. Dakle, neka fotografije govore:

Bar ja se rijetko srećem s ovoliko ljepote na jednom mjestu. Skoro pa savršeno (domaćica zamjera nebaš uspjelu nijansu fuga) restaurirano je sve što se u prostoru moglo po struci i zanatu obnoviti. Očišćeno. Umiveno. Našminkano. Divota. Nisu htjeli ni na koji se način isticati pa vam nenavodeći njihova imena samo mogu reći: da nam je više, što više takvih (obrazovanih, lijepih, sposobnih, pametnih, obzirnih, poslovnih, kulturnih, kurtoaznih, iskrenih) bili bi sigurno Švicarska. Pa bi oni jadni imali problema s kreditima u kunama. Garant!

Nešalim se. O ozbiljnosti domaćina i njihovoj ljubavi ka izvorniku i ka samoj secesiji govorio mi je svaki pogled domaćice kojem još nije dosadio svakodnevno viđeni interijer vile Brajnović. Govoreći mi sve ono što zna o povijesti vile kao i o svemu onome što su učinili da bi zadržali njenu izvornost uživala je. I ja slušajući je te fotografirajući i detalje na koje (i sam po sebi upućen) sam bio upozoren od domaćice. Veeeeelika Joj hvala.

 

S uzdahom žaljenja, kojem se pridružih, skrenuta mi je pozornost na osiromašenost bravarskog dijela rukohvata uz stepenice koje vode na kat. Tijekom godina, pogotovo ratnih, njihovi dijelovi (umjetnička bravarija) postajali su memorabilije "osvajača", tako da su ipak izvorno neizvorni.

Moj "vječni neprijatelj" refleksija svjetlosti ne dozvoljama mojoj neprofesionalnoj opremi (samo android) prenijeti svu ljepotu fotografiranog. Tako bi i ovaj put, nažalost, s izvornim ulazno odijelnim vratima vile Brajnović. Podrumske prostorije su opjeskarene te, izuzev novopostavljenih elektroinstalacija i manjih popravaka u potpunosti izvornog izgleda. Secesija u Split dolazi posredstvom domaćih arhitekata koji su se školovali u Beču. Među njima su najistaknutiji bili Špiro Nakić, Kamilo Tončić i Petar Senjanović koji su radili u periodu između 1900e i 1918e. Boravio sam u Beču nekih 6 mjeseci a taj boravak mi se urezao u pamćenje baš bog izobilja preljepote secesijskih građevina. Mislim da je moja ljubav prema secesiji počela baš tada i baš tamo. Boravak u vili Brajnović otkrivao je prašinu palu po sjećanju na Beč i njegovu (meni) ljepotu.

Posebno ponosna (žensko u Njoj) domaćica je bila na izvorne Meissen keramičke pločice. Savršeno sačuvane unatoč i proteku vremena i svih nedaća ovih prostora.