ponedjeljak, 21. ožujka 2016.

VIRTUS I FORTUNA TRAGOVI PETRARKINOG DE REMEDIISA
NA PROČELJIMA SPLITSKIH HUMANISTIČKIH PALAČA

UDK: 728.3(497.5 Split)
izvorni znanstveni članak: 
Radoslav Bužančić, Anita Brakus

mala Papalićeva palača



U tekstu se donosi objašnjenje simboličkih natpisa na portalima splitskih palača dovodeći ih u vezu s Pertrarkinim etičkim tekstom De remediis utriusquae fortune. Pored ubikacije najstarije Papalićeve palače u Željeznim vratima, koja je identificirana s palačom na gradskom trgu smještenoj uz palaču Cambi, predlaže se tumačenje simboličkog prikaza u luneti portala palače na Dosudu. 


mala Papalićeva palača
mala Papalićeva palača


U nastavku teksta donosi se katalog humanističkih palača Splita koje novi gradski patricijat podiže tijekom 15. stoljeća. Na Virtus i Fortuna, dva osnovna suprostavljena pojma od antičke do novovjekovne filozofije, temelj su etičke kontemplacije na temu dobra. Od Platona, kojemu virtus odgovara racionalnoj kontroli duše pred patnjama, preko Aristotela koji je filozofski definirao odnos virtusa i fortune, pa do Cicerona koji je u Republici po prvi put razložio virtus u četiri vrline, a to su: justicija, prudencija, fortitudo i temperancija, razvijao se pojam kreposti. Sv. Ambrozije je poslije Ciceronove četiri vrline nazvao kardinalnima, želeći istaknuti temeljni značaj: pravednosti, razboritosti, snage i umjerenosti, u prevladavanju udaraca sudbine.


Ciceron je u De inventione definirao krepost kao raspolaganje duhom u ravnoteži s prirodom i razumom, a njezino djelovanje promatra kroz četiri spomenute kreposti. Razboritost je prema njemu razlikovanje dobrog, lošeg i neutralnog. Pravednost je prosuđivanje duhom koji, čuvajući javno dobro (communis utilitas), daje svakome što mu pripada (dignitas). Snagom smatra odvažnost pred opasnostima i izdržljivost u radovima. Umjerenost je čvrsto i sračunato obuzdavanje požude i drugih loših zastranjenja duha. 


mala Papalićeva palača
Petrarca mijenja Augustinovu viziju fortune, koja je - prema antičkim filozofima - čista sreća ili sudbina koja prati ljudski život. U svojim invektivama podupire i ojačava sposobnost kreposti, posebno kršćanske, za borbu s fortunom. Tako da nakon poimanja fortune kod ranije spomenutih filozofa, kao apsulutne vladarice ljudskih poslova, Petrarca ograničava njezinu moć, tvrdeći kako svemogući Bog ne dopušta nikome drugom da bude svemoguć. I, doista, čim vidi kako joj pristupa Vrlina, Fortuna se predaje, nemoćna, bez snage. Petrarca nadalje tvrdi da Fortuna ne može podariti čovjeku dobar karakter, inteligenciju, vrlinu ili rječitost, zbog toga što nema moć izvan vlastitog područja. Sve to znači da je Fortuna zaista hirovita i bitno se razlikuje od sreće. Međutim ono što je važno naglasiti, hirovita Fortuna ne može dirati najviši oblik ljudske izvrsnosti. Stoga vrlina, ili kombinacija klasične i kršćanske vrline, više od dara milosti, postaje djelo ljudskih nastojanja koje se može oduprijeti nestalnosti. 


mala Papalićeva palača


U našoj i u europskoj petrarkologiji prihvaćena je činjenica da se petrarkizam u Hrvatskoj javio prije nego u drugim sredinama Europe. Što se tiče poezije, Petrarkini su sljedbenici od sredine 15. st. pisali u Zadru, Dubrovniku i u ostalim dijelovima Dalmacije, a njegova je etika, dakako kao sastavni dio područja studio humanitatis, bila standardni dio edukacije domaćih humanista. Stoga je Fortuna kao topos Petrarkine etike bila logičan dio humanističke preokupacije. Pa ipak neočekivano, virtus, a u svezi s njim i fortuna, ući će kao dekor i u arhitekturu splitskih i trogirskih palača 15. stoljeća. 


velika Papalićeva palača


Tako primjerice Fortunu nalazimo spomenutu na natpisu iznad ulaznih vrata Velike Papalićeve palače, na kojem je kapitalom uklesano: HAEC QUIBUS IANCI CVI FORTUNA FAVEBIT (Za koga je, Ianci, ovo? Za onoga kome Fortuna dodijeli.) Za koga je ovo, Ianci?, početak je natpisa na nadvratniku s mišlju o promjenljivosti sreće. Kome je natpis HAEC QVIBUS IANCI upućen, treba tek odgovoriti, ali zacijelo se radi o imenu značajnog splitskog humanista 15. st., a ne o nekoj izvedenici iz riječi vrata, latinski ianua, kako je to u nekim raspravama tumačeno. Zanimljiv je svakako noviji prijedlog kako se možda radi o Zanciju Nikolinom de Albertisu koji je s Papalićima bio u rodu, a umro je bez nasljednika. 
velika Papalićeva palača


Dakle, veliku palaču Papalića vjerojatno je izgradio Zanci Nikolin de Albertis, a ona bi mogla biti ona kuća koju je oporukom ostavio malodobnom Petru, sinu Dominika Nikolinog Papalića. Tako je palača tek devedesetih godina 15. st., nakon smrti Zancija, mogla doći u posjed Papalića. Što se dogodilo s grbovima de Albertisa? Oni su, prema običaju, preklesani i zamijenjeni novim grbom obitelji Papalić.

velika Papalićeva palača