VIRTUS I
FORTUNA TRAGOVI
PETRARKINOG DE REMEDIISA
NA PROČELJIMA SPLITSKIH
HUMANISTIČKIH PALAČA
UDK: 728.3(497.5 Split)
izvorni znanstveni članak:
Radoslav Bužančić, Anita Brakus
|
mala Papalićeva palača |
U tekstu se donosi
objašnjenje simboličkih
natpisa na portalima splitskih palača dovodeći ih u vezu s Pertrarkinim etičkim tekstom De
remediis utriusquae fortune. Pored ubikacije najstarije Papalićeve palače u Željeznim vratima,
koja je identificirana s palačom
na gradskom trgu smještenoj uz palaču Cambi, predlaže se tumačenje simboličkog prikaza u luneti
portala palače na Dosudu.
|
mala Papalićeva palača |
|
mala Papalićeva palača |
U
nastavku teksta donosi se katalog humanističkih palača Splita koje novi gradski patricijat podiže
tijekom 15. stoljeća.
Na Virtus i Fortuna, dva osnovna suprostavljena pojma od antičke do novovjekovne
filozofije, temelj su etičke
kontemplacije na temu dobra. Od Platona, kojemu virtus odgovara racionalnoj
kontroli duše pred patnjama, preko Aristotela koji je filozofski definirao
odnos virtusa i fortune, pa do Cicerona koji je u Republici po prvi put
razložio virtus u četiri
vrline, a to su: justicija, prudencija, fortitudo i temperancija, razvijao se
pojam kreposti. Sv. Ambrozije je poslije Ciceronove četiri vrline nazvao
kardinalnima, želeći
istaknuti temeljni značaj:
pravednosti, razboritosti, snage i umjerenosti, u prevladavanju udaraca sudbine.
Ciceron je u De
inventione definirao krepost kao raspolaganje duhom u ravnoteži s prirodom i
razumom, a njezino djelovanje promatra kroz četiri spomenute kreposti. Razboritost je prema
njemu razlikovanje dobrog, lošeg i neutralnog. Pravednost je prosuđivanje duhom koji, čuvajući javno dobro
(communis utilitas), daje svakome što mu pripada (dignitas). Snagom smatra
odvažnost pred opasnostima i izdržljivost u radovima. Umjerenost je čvrsto i sračunato obuzdavanje
požude i drugih loših zastranjenja duha.
|
mala Papalićeva palača |
Petrarca mijenja Augustinovu viziju
fortune, koja je - prema antičkim
filozofima - čista sreća ili sudbina koja
prati ljudski život. U svojim invektivama podupire i ojačava sposobnost
kreposti, posebno kršćanske,
za borbu s fortunom. Tako da nakon poimanja fortune kod ranije spomenutih
filozofa, kao apsulutne vladarice ljudskih poslova, Petrarca ograničava njezinu moć, tvrdeći kako svemogući Bog ne dopušta
nikome drugom da bude svemoguć.
I, doista, čim vidi kako joj
pristupa Vrlina, Fortuna se predaje, nemoćna, bez snage. Petrarca nadalje tvrdi da
Fortuna ne može podariti čovjeku
dobar karakter, inteligenciju, vrlinu ili rječitost, zbog toga što
nema moć izvan vlastitog područja. Sve to znači da je Fortuna zaista
hirovita i bitno se razlikuje od sreće. Međutim ono što je važno naglasiti, hirovita
Fortuna ne može dirati najviši oblik ljudske izvrsnosti. Stoga vrlina, ili
kombinacija klasične
i kršćanske vrline, više od
dara milosti, postaje djelo ljudskih nastojanja koje se može oduprijeti nestalnosti.
|
mala Papalićeva palača |
U našoj i u europskoj petrarkologiji prihvaćena je činjenica da se petrarkizam u Hrvatskoj javio
prije nego u drugim sredinama Europe. Što se tiče poezije, Petrarkini
su sljedbenici od sredine 15. st. pisali u Zadru, Dubrovniku i u ostalim dijelovima
Dalmacije, a njegova je etika, dakako kao sastavni dio područja studio humanitatis,
bila standardni dio edukacije domaćih humanista. Stoga je Fortuna kao topos
Petrarkine etike bila logičan
dio humanističke preokupacije. Pa
ipak neočekivano, virtus, a u
svezi s njim i fortuna, ući
će kao dekor i u
arhitekturu splitskih i trogirskih palača 15. stoljeća.
|
velika Papalićeva palača |
Tako primjerice
Fortunu nalazimo spomenutu na natpisu iznad ulaznih vrata Velike Papalićeve palače, na kojem je
kapitalom uklesano: HAEC QUIBUS IANCI CVI FORTUNA FAVEBIT (Za koga je, Ianci,
ovo? Za onoga kome Fortuna dodijeli.) Za koga je ovo, Ianci?, početak je natpisa na
nadvratniku s mišlju o promjenljivosti sreće. Kome je natpis HAEC QVIBUS IANCI upućen, treba tek
odgovoriti, ali zacijelo se radi o imenu značajnog splitskog humanista 15. st., a ne o
nekoj izvedenici iz riječi
vrata, latinski ianua, kako je to u nekim raspravama tumačeno. Zanimljiv je
svakako noviji prijedlog kako se možda radi o Zanciju Nikolinom de Albertisu
koji je s Papalićima bio u rodu, a umro
je bez nasljednika.
|
velika Papalićeva palača |
Dakle, veliku palaču Papalića vjerojatno je izgradio Zanci Nikolin de
Albertis, a ona bi mogla biti ona kuća koju je oporukom ostavio malodobnom Petru,
sinu Dominika Nikolinog Papalića.
Tako je palača tek devedesetih
godina 15. st., nakon smrti Zancija, mogla doći u posjed Papalića. Što se dogodilo s
grbovima de Albertisa? Oni su, prema običaju, preklesani i zamijenjeni novim grbom
obitelji Papalić.
|
velika Papalićeva palača |