VIRTUS I FORTUNA TRAGOVI PETRARKINOG DE REMEDIISA

NA PROČELJIMA SPLITSKIH HUMANISTIČKIH PALAČA

UDK: 728.3(497.5 Split)
izvorni znanstveni članak
(drugi dio): 
Radoslav Bužančić, Anita Brakus

Gradnja velike Papalićeve palače pripisana je Jurju Dalmatincu i njegovu krugu, ali posao je mogao obaviti i neki od graditelja bliskih njima. Frey je, naprotiv, smatrao da je ta građevina primjer tipične autohtone arhitekture splitskog quattrocenta. 

Pa ipak treba naglasiti da ta palača nije građena u dahu, naprotiv, vrlo je slojevita. Portal, koji se uvijek pripisivao Jurju Dalmatincu, ima grb izrađen u Jurjevoj radionici kao duboki reljef na mramornoj ploči naknadno umetnutoj u lunetu, a okvir i kapiteli ukrašenih vrata izrađeni su u maniri Alešijeve radionice, velika kvadrifora savim je druga klesarska ruka sudeći po dekorativnom repertoaru kapitela, a o prozoru u dvorištu s trokutastim timpanonom da i ne govorimo. Zašto je naknadno umetnuta mramorna ploča s grbom u lunetu portala posve je jasno ako je palača koncem 15. st. promijenila vlasnika. Bogato ukrašen grb Papalića i zmaj nad njegovom kacigom nisu djelo istog majstora kao i ostali dijelovi portala, pa iako vrsne izrade koja se uvijek pripisivala Jurju Dalmatincu, luneta ima natpis koji se može datirati u sam kraj 15. ili početak 16. st. Na natpisu ispisanom kapitalom na rubu lunete stoji: IN MAGNUM LATRARE CANES NOLITE DRAGONEM HIC ETIAM TAVROS ORE VORARE POTEST koji u prijevodu glasi: "Na veliko ne lajte, psi, ovaj zmaj također može i bikove progutati". Otkriće Glasgowskih stihova Marka Marulića posredno daje mogućnost datacije postavljanja mramorne lunete u stari okvir portala. Marko Marulić je Zancijev (Jancijev) nećak i nalazio se među izvršiteljima oporuke Zancija de Albertisa koja je otvorena 1493. godine.

 

Marulićev distih nastao je nakon otvaranja oporuke pa je njegovo vrijeme nastanka prilično jasno, za razliku od datacije natpisa nad ulaznim vratima. Spomenuti natpis nad ulaznim vratima u dvorištu ispisan je kapitalom u vrpci čija je površina izgla- čana i neznatno upuštena u odnosu na ostatak površine nadvratnika lijevo i desno od središnjeg grba. Takav način pripreme kamene površine za pisanje nije uobičajen, a nastao je jer je trebalo prilagoditi obradu kamenog praga za ispis slova. Razlog bi mogao biti naknadno upisivanje teksta u nadvratnik koji bi mogao biti suvremen Marulićevu distihu. Pomnim promatranjem grba nadvratnika može se uočiti i dijagonalno urezana linija na polju štita koja podsjeća na smjer kose grede grba de Albertisa, što bi mogao biti trag ranijeg grba koji je in situ preklesan u Papalićev grb. Ali bez obzira na raspravu o istovremenosti obaju natpisa, što sam ranije već istaknuo, ti natpisi su sadržajem povezani.

Natpis na Papalićevim vratima u formi dijaloga ima dublji smisao od žaljenja nad prolaznosti života i melankolije zbog žala za gašenjem obiteljske loze. Bez obzira jesu li oba natpisa Marulićeva ili je jedan od njih Zancijev, oni su na neki način etički dijalog dvojice humanista koji su bili ne samo rođaci, nego i vrlo sličnog životnog puta. Marulić, kao ni Zanci, nije imao djece, a svom je bratu u oporuci ostavio nedovršenu kuću koju je gradio. Stoga je Marulićev natpis na luneti neminovno povezan sa sadržajem natpisa nad vratima Papalićeve palače. On implicitno sadrži odgovor na izazov Fortune kojoj prepušta da se u budućnosti ogleda s naraštajima koji dolaze ako joj se svojim vrlinama ne budu mogli oduprijeti. Virtus je dakle motiv građenja, a patricij ga može dosegnuti, ne samo svojim javnim djelovanjem kakvo treba civitas, nego i u vlastitom krugu, gradeći plemenitu, dostojanstvenu privatnu rezidenciju. Percepcija i preokupacija fortunom radikalno je proširena u petnaestom stoljeću, osobito u spisima Leona Battiste Albertija. Albertijeve misli o Fortuni treba potražiti u odlomcima iz njegove zbirke (Intercenales) i njegove poznate rasprave o obitelji (Della famiglia), gdje govori o "lijekovima" koji se mogu se koristiti protiv Fortune, a to su marljivost (diligenza, industria, fatica) i vrlina (virtù). 

 

 Alberti je temom više zaokupljen u djelu Della famiglia nego u Intercenalesu, pa dok u potonjem prvi put uspostavlja ravnotežu između fortune i virtusa, u Della famiglia Alberti definira zanimljivo uvjerenje da je moguće upravljati Fortunom. Papalićima i njihovu krugu bili su očito dostupni filozofski traktati ranih humanističkih krugova Firence, djela Petrarke, L. Brunija, koji je u svom Laudatiju opisao ustroj grada oko godine 1400., dajući okvire za viziju idealnoga grada. Tekstovi L. B. Albertija bili su poznati bliskom suvremeniku Dmine Papalića Trogiraninu Koriolani Cipiku, koji u svojim memoarima parafrazira Albertijevo djelo De pictura. Alberti je još preciznije definirao etički odnos prema gradnji kroz virtus kao osnovni pokretač koji jednako obvezuje patricija i arhitekta u graditeljskoj aktivnosti. Ako im gradnja bude služila za vlastito isticanje i ponos, tvrdi L. B. Alberti u De re aedificatoria, time će se samo izazvati fortuna. Naprotiv, ako su im namjere ispravne, dostići će najviši stupanj vrline virtus. Patricij i arhitekt našli su se tako na istom poslu, dijeleći jednako odgovornost za uspjehe i neuspjehe. Projektiranje kuće jednak je posao kao i planiranje grada, kuća je prema tome mali grad i "…treba biti zdrava, namještena svim vrstama potrepština, ne oskudijevajući u ikakvim pogodnostima koje dovode do mira, odmora i slatkoće življenja". Istodobno "arhitekt može projektirati zidine s tako strašnom otpornosti da ih se nijedan neprijatelj neće usuditi napasti."

 S tim u vezi je natpis na portalu palače u kojem je Marko Marulić istaknuo vrlinu (temperantia), uspoređujući je sa snagom zmaja na Papalićevu grbu, ali kao virtus kojim treba nadjačati fortunu. Zmaj u njegovu stihu ne treba pomoć pasa, simbola budnosti, već izravno prijeti i biku da će ga može prožderati. Taj Marulićev natpis, treba naglasiti, parafrazira natpis s lunete palače D'Augubio na kojem piše: DE PIIV DVRI OROSI "I najtvrđe ću prožderati". Palača u gradskom kardu sa značajkama kasnogotičke arhitekture pripadala je ser Baptisti de Augubiju, splitskom trgovcu podrijetlom iz Gubbija u Umbriji koji se u splitskim ispravama spominje od 1435. - 1483. 

Portal ove palače posve je nalik portalu takozvane Velike Papalićeve palače, mada je odavna istaknuta razlika u kvaliteti kapitela i lozice koji su na Papalićevoj palači pripisivani dlijetu Jurja Dalmatinca, zbog znatno bolje izrade. Kapiteli dovratnika obje palače, s povijenim listovima akantusa, oblikom i vrsnoćom izvedbe upućuju na Jurjevu radionicu. Portal obje palače uokviren je svinutom lozicom s lišćem i grozdovima. Lozica koja izlazi iz zmajeva ždrijela na dnu dovratnika, omotavajući se oko gotičkog štapa, motiv je koji Juraj preuzima s Boninova ciborija u splitskoj prvostolnici, koji nakon toga postaje standardni dio repertoara dekorativne plastike na humanističkim palačama Splita i Trogira u 15. st. Augubijev portal smatran je radom radionice Jurja Dalmatinca, njegova učenika Andrije Alešija, čiji je izraz u poredbi s Jurjem znatno krući i manje vješt u izradi reljefa. S vanjske strane kameni okvir portala prati tzv. žioka na raboš, motiv naizmjeničnih kocaka. U bujnom akantusovu lišću lunete obiteljski je grb s dvije kose grede, a nad kacigom grba je prikaz noja koji u kljunu drži čelični šiljak koplja, a nad njim su svitak s natpisom: DE. PIIV. DVRI. OROSI. i cvjetni akroterij. 

Motiv noja koji guta koplje Batista de Augubio preuzeo je od urbinskog vojvode koji je vladao i Gubbiom, a nalazi se na dekoracijama brojnih predmeta i namještaja vezanih uz vojvode de Montefeltre, posebno Federica koje je među svoje simbole uvrstio i ovaj, najstariji od amblema, što je pripadao Antoniju da Montefeltreu (1404.) i uklesan je na njegovu grobu. Noj s kopljem u kljunu prikazan je na intarzijama studiola Federicovih vojvodskih palača u Gubbiju i Urbinu, u glasovitom opusu crteža izrađenih tehnikom intarzije, među motivima kojima su ukrašeni ormari takozvanog "studiola liberalnih umjetnosti " u Gubbiju i intarziranom urbinskom studiolu prikazi su noja koji u kljunu drži vrh koplja spremajući se požderati ga. 

U studiolu iz Gubbija uz tijelo noja je kartuša u obliku trake na kojoj je ispisan tekst s njegove lijeve i desne strane: IHC.ANVO.R DA IT .EN.GROSSO ICH KANN VERDAUEN EIN GROSSES EISEN (mogu požderati veliko željezo) Taj je amblem, što ga je Federico preuzeo kao svoj motto, ukrasio naslovnu stranicu urbinskog rukopisa Petrarkina djela De remediis utriusquae fortunae, a iscrtao ga je prepisivač četiriju volumena Petrarkina manuskripta potpisan kao "Simbadus C". Urbinski De remediis jedna je od četrdesetak incunabula prepoznatih kao rad Simbadusa, koji je djelovao u Firenci u razdoblju od 1450. - 1481. godine. Naslovnica manuskripta na prvom listu recto ima cvijet i lisne grančice oslikane putima i pticama koje se uzdižu iz kamenih urna. U sredini je uokviren Montefeltreov grb. Desno od njega je, uokviren ovalnim okvirom, Federicov noj koji stoji na zelenoj travi, držeći šiljak koplja u kljunu. 

Kartuša nad njim opisuje čudesnu snagu njegove probavne moći: ICAN VERDAIT EI GROCISEN (ICH KANN VERDAUEN EIN GROSSES EISEN) Palača d'Augubio i takozvana Velika Papalićeva palača, ranije Albertis, što ju je sebi podigao Zanci de Albertis, dva su primjera kod kojih se ističe balans virtusa i fortune. Istom krugu palača morala je pripadati i palača Albertijeva rođaka i humanista Dmine Papalića. Papalići su bili jedna od najmoćnijih splitskih obitelji, humanistički naobraženi, sabirači antičkih ulomaka i vlasnici prve arheološke zbirke u Hrvatskoj te pokrovitelji umjetnosti. Njihova se stara palača nalazila uz Željezna vrata, pod Velikim stubištem gdje se i danas nalazi dvor u koji su ugrađene antičke spolije. 

Za Nikolu Dominikova Papalića zna se da je posjedovao kuću u starom dijelu grada. Na toj je kući, nakon što je 25. svibnja 1458. godine dobio odobrenje od svoga susjeda marangona Antuna Hmelića, od istog graditelja naručio uređenje prolaza koji vodi u dvorište, a na taj prolaz s ulične strane dao je postaviti portal. U tom je prolazu klesar Aleši držao neko kamenje za koje je dana 3. lipnja 1455. godine splitski knez donio presudu u korist plemića Nikole Papalića kojom je Alešiju naloženo da više ne radi u tom prolazu i da tamo ne drži kamenje koje ga zakrčuje. Aleši je očito ranije obavljao neke radove vezane uz Papalićevu kuću, a kasnije se nastavio koristiti istim prostorom za druge radove, dok na koncu vlasniku to nije zasmetalo.

Navedena se presuda iz 1455. godine odnosi na prolaz u kući Nikole Dominikova Papalića, zbog toga što je sam Aleši posjedovao kuću u neposrednoj blizini. U više se navrata Aleši spominje kao susjed navedenoga marangona Antuna Hmelića, koji je s Papalićem dijelio spomenutu anditu. 

O tome svjedoče osude splitskoga kneza od 29. siječnja i 15. veljače 1455. godine, kojima osuđuje Hmelića da popravi zid koji ga dijeli od Alešija, a koji je bio oštetio. Kao susjedi spominju se i 1. prosinca 1461. godine, kada Aleši svoju kuću daje u četverogodišnji najam. Aleši je za sto i dvadeset dukata kupio Hmelićevu kuću, o čemu svjedoči potvrda o konačnoj isplati od 10. rujna 1472. godine te je tako postao neposrednim susjedom Dominika Nikolina Papalića.

Položaj Alešijeva stana poznat je iz dokumenta o prodaji drugog stana što su ga 13. listopada 1481. prodali braća Ciprijan i Ventura Matiji Petrovom, a nalazio se između Gospe od Zvonika s jedne strane i stana Andrije Alešija s druge. Iz tog se dokumenta čita da su Alešijev stan i Hmelićeva kuća u blizini Gospe od Zvonika, dakle u blizini Željeznih vrata Dioklecijanove palače, gdje se nalazila i palača Nikole Dominikova Papalića. Palača s dvorišnim portalom 14. st. koji se nalazi do stuba crkvice Gospe od Zvonika sagrađena je uz zapadni zid Dioklecijanove palače, a pripadala je nedvojbeno spomenutom Nikoli Dominikovom Papaliću. 

U kasnijim pregradnjama izgubila je izvorni izgled, a tragovi njezine kasnogotičke arhitekture vide se u jurjevskim kapitelima ulaznih gotičkih vrata. Kapiteli portala, ukrašeni dvama redovima povijenog lišća, gotovo su jedini trag nekad raskošne arhitekture. Pa ipak, mada je izgubila reprezentativni portal koji je s glavnog trga uz gradsku ložu vodio u unutrašnjost dvorišta, od pročelja su ostali samo natpisi koji su krasili portal. Dva od njih: RESPICE FINEM i NOSCE TE IPSUM, nalaze se danas na zapadnom pročelju trga dok treći: USQUE AD MORTEM, nije više vidljiv. Svrha zapisa bila je trajno podsjećanje građana na značaj vrline, na samom pročelju trga. Suprotstavljeni fortuna i virtus tema je i velike palače Cipiko u Trogiru. U njezinu dvorištu postoji natpis: CORIOLANVS CIPCVS P F HEC STATUENDA CVRAVIT SIBI ET CUI DEVS DEDERIT MCCCCLVII Ploča s tekstom: "Koriolan Cipiko sin Petrov ovo zdanje podiže sebi i onome kome Bog bude dao 1457." izvorno je stala nad vratima velike palače Cipiko pridržana šapama lavova. 

Njezin sadržaj, kao i kod Papalića, spominje neizvjesnu naklonost fortune na koju utjecaj ima samo svemogući Bog. I za Cipika je virtus odgovor na promjenljivost što je nosi fortuna. Na dvorišnom portalu njegove palače stoji natpis: NOSCE TE IPSVM. Upoznaj sebe, natpis koji je prema predaji resio Apolonov hram u Delfima, u platonističkoj je filozofiji simbolizirao razboritosti virtus prudentia. Portal palače Cipiko krasila je razboritost kakvu je Papalić istim geslom isticao na portalu svoje palače. Portal u jugozapadnom uglu Dioklecijanove palače, predjelu Splita koji se naziva Dosud, pripadao je nekoj splitskoj humanističkoj palači, a njegova je izrada pripisivana Jurju Dalmatincu.

Nije sigurno niti da je portal bio izrađen za neku palaču u dijelu grada gdje se sada nalazi, jer je mogao biti presložen i donesen s nekog drugog mjesta. U šiljastoj luneti, na mjestu gdje se obično nalazi grb, izrađen je u kamenu sferni isječak okružen vijencem akantusova lišća. Kapiteli su ukrašeni s dva reda akantusa povijena u suprotnim smjerovima. Konveksna površina središnjeg motiva prikazuje zrcalo, speculum, u kojem se s jedne strane ogleda vrlina prudencia, temeljna krepost vladara, isticana od ranog srednjeg vijeka do renesanse. Suvremeni tekstovi u kojima se spominju principum specula izravno su podučavali vladare tog doba nekim aspektima vladanja i ponašanja. 

Johannis de Irlandia (1440. - 1497.) godine 1490. piše knjigu savjeta Jamesu IV. od Škotske pod naslovom The Meroure of Wysedome u kojoj se već u naslovu spominje razboritost kao prinčevska krepost. Splitski Papalići, isto kao i trogirska obitelj Cipiko, bili su najistaknutiji predstavnici gradskog patricijata s kneževskim ambicijama, koje jasno izražava natpis: NOSCE TE IPSUM na obje palače. Papalići su, kao najugledniji rod, izravno bili uključeni u pregovore oko predaje grada Veneciji 1420. godine, a položaj njihove rezidencije, kao i Cipikove, nalazio se na dominantnom pročelju glavnog gradskog trga, nasuprot mletačkoj komunalnoj palači. Zaključak Prikaz noja na luneti portala palače D'Augubio, s natpisom koji spominje izdržljivost ptice za koju se vjerovalo da željezo može probaviti, jedan je od amblema Federica da Montefeltrea, a preuzet je izravno iz etičkih promišljanja na temu svladavanja udaraca varljive životne sreće. 

Na taj se natpis naslanjaju brojni humanistički natpisi i simboli druge polovice 15. st. u Splitu. Najizravnija njegova parafraza je Marulićev distih na vratima Velike Papalićeve palače o mramornom zmaju, kako se taj natpis naziva u Glasgowskim stihovima. Distih spominje lajanje pasa, simbola vrline koja progoni nezasitnu žudnju cupiditas. Žudnja je personificirana u prevarljivom biku, čije je obličje uzimao Jupiter da zadovolji svoju požudu. Zmaj koji može progutati bika je Marsov zmaj, čuvar zlatnog runa, u ovom slučaju vrline čistoće - castitas. Ova je poredba inspirirana drugim simbolom Federica de Montefeltrea koji se prikazuje zajedno s nojem koji guta željezo, a označava ga hermelin s natpisom: NON MAI. Hermelin je prema legendi radije birao smrt nego prljanje krzna i stoga njegov moto glasi: "Nikad". Zmaj koji čuva zlatno runo simbol je snage heroja Kadma, brata ugrabljene Europe, koji je ubio Marsovog zmaja, a pod stare dane došao u Ilirik i, prema proročanstvu, na kraju se i sam pretvorio u zmaja. Tumačenje ove složene slike trebalo bi predstaviti vrlinu djevičanske čistoće - castitas, koja se, čuvana snagom zmaja, odupitre požudi - cupiditas. 

Na portalima splitskih palača nalaze se simboli alegorijskih bitaka što nastaju u svakom čovjeku prema Petrarkinom De remediisu, a to je psyhomachia u kojoj se Razum bori s četiri strasti koje nanose duševnu bol. Fortuna je, prema Petrarkinoj alegoriji, rodila dvije sestre od kojih je jedna Blagostanje, a druga Nedaće. Svaka od njih ima blizance: Blagostanje ima Radost (gaudium) i Želju (cupiditas), a Nedaće ima Bol (dolor) i Strah (metus). Oružje Razuma protiv njih je krepost - virtus, koja omogućuje čovjeku da misli, želi i djeluje ispravno prema Bogu i ljudima. Razum traži vježbanje umjerenosti i strpljivosti, te ozdravljenje od bolesti prouzročenih Blagostanjem i Nedaćama. 

Djevičanska čistoća bila je istaknuta i na grbu splitske obitelji Grisogono, gdje nad kacigom iznad štita s obiteljskim znakovima stoji jednorog, simbol djevičanske čistoće Bogorodice. Jedan ulomak tog grba nalazi se uzidan među antičkim spolijama na Dobrome u Ćirilometodovoj ulici u Splitu. Marulićeva je palača bila u novom dijelu grada, kako je istaknuto u njegovoj oporuci. Kuća njegova oca Nikole, u kojoj se Marko rodio, nalazila se kraj crkve sv. Ivana. Palača je pregrađena i na njoj su ostali samo tragovi s obiteljskim grbovima kojima se ne zna podrijetlo. Kuću u oporuci Marko naziva gradilištem, jer nije dovršio njezino preuređenje, a ostavio ju je svom bratu Aleksandru. To pokazuje kako se i Marulić okušao u građenju, uljepšavajući kao splitski patricij svoj grad, poput Zancija de Albertisa, jer, poput njega, ni on nije imao vlastito potomstvo. Gradnja je na neki način bila socijalna obaveza kroz koju se iskazivala krepost građanina. Ali za Marulića virtus nije samo jedna od kreposti. Fides je njegov ideal iz kojega izlaze sve kreposti, čime se suprotstavlja promjenljivosti Fortune. Zato piše Dmini Papaliću: …Vidi uostalom koliko je ljudska sudbina promjenljiva, koliki obrati, nikad jednostavno naklonost fortune dotle da ništa na zemlji nije trajno i čvrsto, ništa postojano, ništa što bi ostalo u istom stanju, ni gradovi, ni carstva. Stoga čovjek mora izvan zemlje, izvan godina i putanja sunca tražiti sreću, što je onima koji pobožno i čestito žive udjeljuje svemogući Bog na nebesima kroz svu vječnost.