petak, 15. travnja 2016.

Rano jutro polašes .... tića poj - urnebes 
pasa nigdi kamo li ljudi Grad spavajućjoš tek se budi ....
do na Rivu lagano, s noge na nogu, drugovačije ne bi i da letit mogu jer guštat Ga triba korakon, prvon suncovom zrakon ...

tri palme na otoku sriće pivali su davno Dubrovački trubaduri, sad bi in platija piće al mi se ojemput žuri. Vizuri. Šta je tražin.


... a daleko nije. Neće me zabolit ni noge odajuć ni govoreć vilice. Samo par iljada koraka put prve marjanske vidilice ...


... ne na prišu, nehiteć, pomalako, ne ka svako, tražit i naći najbolju točku te sekunde, pa minja je makara ka dame neke neke bunde. Od nerca (drhtaj mi herca), od hermelina, od bidni i jadni beštija (Bože daj od lažni lija ka mi i prija) ...


... lipi moj lipimojGrade šta svašt ovod dica rade. Guštaju, alkoholnu paru iz sebe ispuštaju, pa se smiju i suze od prikida liju, pa činu tombule i karijole, pa in se neda doma, pocilu noć su tute s Tebon, čempresiman i nebon, virujen i sa sebon ...


... a nebo Ti tmurno jutros, ka da nikad nije bilo. Pokaživa se u lipoti otoj. Svojoj. Pa se namišta i premišta. Letu tice, letu avijoni, letu oblaci. Brodovi "Jadrolinije" sve nike čudne linije.


UzaTi skale, nizaTi skale, Bogufala ima i. Nizabrdo laku, uzabrdo strme, oni šta debeli krme, oni šta mršavi guštaju i po tri puta se dižu i spuštaju. Ne pitajuć se ko i složi vako i napravi za stolića šta slidu. Naman i našiman u amanet. Reka mi Meja ja jopet zaboravija i Google neću pitat. Meja znade više. Točnije. Slikovitije. Obilatije. Posplisku. Pa ga razumi ....


Pa vidilica prva i njene solarne klupe, posjedice naše mladeži obisne i glupe šta i frižaju, razbivaju, nesne svoje snivaju, jerbo di će njiman niki solinjanin solit pamet. Kad je nemaju. Al imaju šake i noge pa svako malo štete in (klupaman) mnoge ono ka "petajen ti roge", "tiš iz Solina splićanina ..." 

Mladeži bučna aj se stišaji. Nu i povatali se kamen i lišaji. Puno ji tudan prošlo, puno ji što i vi radit došlo; družit se, zajedno pit, jedan drugomen šta priopćit, more bit i spolno općit, pišaćom marjansku šumu zalivat, al nikad razbivat. Aj! Guštaj! Mladeži! Šta muču Te padeži! Pa govorite Vrh vrhuncu.


Mislin da se nisan treba vatat neba nije samo naše. Od cilog je svita, al nekako uvik bude samotako baš poviše Splita. U zabludi san? Romantik? Lokalfanatik? Lunatik? A di mi stick?


Bilje. Velebilje. Smilje i cmilje. I Bosilje. Paraziti. Šta su još bili Titi. Vako nas opletu. Život ne daju koluru, boju. Sve svomen portafoju. Jerbo zašto bi nan bilo dobro, ka ... ono ... rećemo, kad gazete in naše na miljun mali način u žep mećemo. Jadni.


I unda opet ti koluri, te piture, sve te plave nijanse, ka da slaže pasijanse iz dosade, svi ti oblaki ka da nemaju šta da rade ....


A izgubi Barca. Bidni mi Messi. Hajduku dođi. Nu pogleda. Ako išta vidiš od baluna, tuša, baluna, tuša ... Vamo dojdi biš glavna skuša među giricami, papalinan. A splićanke Ti nesmin ni pomenit, jerbo bi omanama prikinija ugovor. Kakigod da je.


"OJ MARJANE SAMOTNA PLANINO
PORED SPLJETA PORED ŽIVA GRADA
SVA PRIRODA OD ZEMLJE DO NEBA
BAJNA, ČARNA, VILINSKA I RAJSKA
I PONOSNA SA KRASOTE SVOJE
U TOJ DIVNOJ SPLJETKOJ OKOLICI"
LUKA BOTIĆ
I unda, kakoš mu ne otić. Marjan. Jednon, dvaput u danu. Nadisat ga se, narisat ga se, utisnut u vene i žile, izbrojat mu sve šiške nemile, jerbo znadu past i po glavi. Naći šparogu, maslačak, rikulu, žutenicu, nenać ništa osin šetnice ... i dice ...



1919/20 izgrađene su marjanske skale od tadašnjeg „Malog škvera Košćina“ na početku Zapadne obale, do platoa pred židovskim grobljem. Stubište je izvedeno od bijelog kamena, s ogradom od vertikalnih stupaca od istog materijala. Projektant stubišta i ostalih tadašnjih radnja na Marjanu bio je Petar Senjanović uz suradnju ing. Arht. Prospera Čulića. 1924. godine izvedeno je stubište do drugoga vrha Marjana.


A oblaki svoju činu. Ka da nisu nikad pa će sad. Ubivaju mogućnosti zarade onim šta u kafićiman rade. I još poneku štetu činu. Nemogu se je sitit. Iden napravit bar tri litra, ako mognen od ovoga ludog vitra. Jugo šta se zove, a niko ga nikad nije zva. Dođe samo. Jugo. Đava ga odnija sebi u Pakal, nek mu oganj tamo potpiruje i živce mu živčane, lude smiruje. Đava i jugo. I jesu jedno za drugo.








... i kakoš, kako moš lišpe. Ranojutropolašest, u ruci ti ladna piva i prazna te objeručke čeka Riva. A nu je! Još i zapadna (falain Žele) se protiže. Rastiže. Sve je broju numberone bliže na skali mista od Grada. Lipi moj Grade. Aj! Guštaj! Zmajove papirnate puštaj! Cili se opuštaj! Umiven i još snen. Moj i Njen. Bar na tren. Ne! Ne oni šta u kavu šećerašiman iđe ...