TANJA DABO

„ZAJEDNIČKI NAZIVNIK“

LETRICIJA LINARDIĆ

Bogu i Gradu i Republiki falain na HDLUu. Jerbo da ga nije ko bi bija, i mukte uz oto još, na raznorazne izložbe pa kad to i nisu. Ovo meni nije izložba. Ovo je karanje, ovo je prosvjed, ovo je vika, cika, galama i buka, ovo je bunt, "lupanje šakon o sto", namrčene obrve ... ovo je izložba nerazumijevanja i razumijevanja ljudske gluposti, politike šta to nikad nije bila, demokracije u svoj njenoj nakaradnosti, ovo je izložba!

TANJA DABO

Rođena je 1970. u Rijeci, diplomirala studij Likovne kulture na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Apsolvent je na postdiplomskom studiju grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Radi kao mlađi asistent na odsjeku za likovne umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Dobitnica je internacionalnih nagrada za grafiku (Tokyo, 1998.; Seoul, 1998.), te nekoliko nacionalnih, Nagrada 2. hrvatskog trijenala grafike 2000.; 26. Salona mladih 2001.; i 36. Zagrebačkog salona 2002. Prošle je godine izvela cjelogodišnji projekt "Laštenje Galerije Miroslav Kraljević 2001" u kojem je neposredno prije otvorenja svih izložbi iz programa galerije ulaštila pod.

Tu akciju umjetnica izvodi bez prisutnosti publike i tretira je kao intiman čin, želju za približavanjem i komunikacijom intervenirajući u distancu koja postoji između institucija i umjetnika.

SAMOSTALNE IZLOŽBE

2007. - Priroda i društvo. Mali salon, Rijeka. 

2006. - Ti si prekrasna osoba. 

Galerija (Dante) Marino Cettina, Umag. 

2006. - Outside Sources (video radovi). Galerie MAERZ, Linz. 

2003. - Točka susreta: ti i ja. Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb. 

2003. - Točka susreta: ti i ja. Galerija Križić Roban, Zagreb. 

2001. - Laštenje Galerije Miroslav Kraljević 2001.,

 Zagreb. /cjelogodišnji projekt

1999. - Projekt jednodnevnih izložbi, Rijeka. 

1998. - Ambijent sa borovim iglicama. 

Mali salon, Rijeka. /jednodnevna izložba

1998. - Instalacija s modrom galicom. Klub "Otok", Dubrovnik. 

1998. - Ambijent sa morskom vodom. 

Mali salon, Rijeka. jednodnevna izložba

Iz Kataloga izložbe:

Tanja Dabo

„Nelagoda, tjeskoba“, 2016. umjetnička knjiga

Serigrafija, 1/5

Već me dugo nema.

Nisam prisutna, i ne postojim.

Mislim da su već svi, ili skoro si, zaboravili da sam umjetnica. I sama sam to zaboravila.

Jedino me još osjećaj nelagode i tjeskobe podsjeća na to.

Rad „Nelagoda, tjeskoba“ bavi se teškim osjećajima koji me progone kada o sebi razmišljam kao umjetnici.

Nakon dugogodišnjeg perioda intezivne produkcije radova i izlaganja, u mom je životu gotovo potpuno prekinuta veza s umjetnošću. Godine iščekivanja trudnoće, zatim najsretniji događaj u životu, i potom majčinstvo, učinili su da sam se osjećala potpuno ispražnjena od umjetnosti. Niti sam ja imala potrebu za njom, niti se ona više sjećala mene. Ispočekta sam ja izbjegavala umjetnost, a kasnije je umjetnost izbjegla mene.

Pitala sam se, hoće li mi se ikad vratiti?

Osjećala sam se nelagodno s tom spoznajom, ali sam ju tajila.

Potom sam osjetila da mi se vraća. I da se ja vraćam njoj.

U kratkom periodu osmislila sam nekoliko zamisli za nove radove. Koji fantastičan, zaboravljen osjećaj!

Ja to ipak mogu!

Ja sam umjetnica!

Rad „Nelagoda, tjeskoba“ je zamišljen kao prvi rad kojim se vraćam umjetnosti. Upravo zbog simboličnog mjesta ovog rada u mom životu i mojoj umjetnosti, osjećala sam nužnost da prvo objasnim kako se osjećam, pa tek onda nastavim tamo gdje sam stala.

Odabir pisanog teksta za ovaj rad proizlazi iz toga što je tekst, pisani i izgovoreni, sastavni dio gotovo svih mojih radova, instalacija, video radova, grafika. Premda primarno pripada drugom mediju, tekst u radovima koristim kao alat za izazivanje imaginacije kod gledatelja, umjesto pružanja vlastitih gotovih imaginativnih predložaka. Proces pisanja u ovom je radu osim što je umjetnički čin, predstavlja i osobni oslobađajući čin završetka perioda jedne vrste odnosa spram umjetnosti.

Prijepis iz Kataloga:
„POKORA“, grafička instalacija, 2011.

36 litografija (56x76, papir Fabriano Artistico)

Osjećaj krivnje prati me već duže vrijeme.

Pitanja koja me muče godinama, osjećaj krivnje, ponekad revolitranost i potreba za dokazivanjem, smislenost i opravdanost motivacije da nešto radim zbog očekivanja nekog drugog, pokušaj pravdanja pred samom sobom – to ovaj rad pokušava zabilježiti ili objasniti. Fantom iz prošlosti, duh koji je pušten iz boce, mračna strana moje umjetničke osobe, sve je to grafika meni. Grafika koju sam često zapostavljala ili napuštala, a nisam smjela. Za pokoru, sabrat ću svoje misli i ispustiti koju kap znoja nad ovim grafičkim lisotvima, u grafičkim tehnikama koje, navodno, niti ne znam raditi.

Pitanja na koja ću nastojati dati odgovor ovim radom jesu: trebam li cijeli život biti dosljednja i vjerna nečemu što je bila moja prva ljubav, daje li mi formalno obrazovanje kompetencije za bavljenje ovim ili onim i nije li umjetnost na posljetku – samo umjetnost.

Instalacija „Pokora“ osoban je i intiman čin simboličkog plaćanja duga samoj sebi i društvu. 
Dug proizlazi iz grijeha napuštanja moje osnovne umjetničke struke, grafike, područja u kojem sam školovana, za što sam dobila potporu obitelji i društva, područja u kojem profesionalno napredujem, područja u kojem poučavama mlade ljude koji su mi povjereni, i konačno, područja u kojem mi se, zbog dugogodišnjeg zanemarivanja osporava kompetencija i znanje koje nedvojbeno imam.

Zbog svega navedenog već godinama nalazim se u procijepu. 

Ne radim ono što znam i što sam neizmjerno voljela, od čega egzistiram, a bavim se onim o čemu su mi kompetencije neosporno dvojbene jer se temelje na intuiciji, a ne na znanju stečenom u kakvom formalnom okruženju i ovjerenom institucionalnim okvirom. Poput takve sekte, grafička je zajednica prilično rigorozna, vrijednosni sud prvenstveno temelji na tehničkom i tehnološkom znanju, metier pretpostavlja ideji i sadržaju te stalno propituje je li nešto dovoljno grafika ili nije. S tim na umu upustila sam se u oboje, i u vještinu i u sadržaj, ispisujući svoje misli i dvojbe unutar granica skupog grafičkog papira.

Ovaj je rad sam sebi svrha, stoma smislen i besmislen istovremeno.

LETRICIJA LINARDIĆ

Prijepis iz Kataloga:

Rođena u Rijeci 1971.

Diplomirala na Pedagoškom fakultetu u Rijeci na Odsjeku za likovnu umjetnost, izborni kolegij Grafika. Stekla magisterij umjetnosti iz područja grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, Slovenija. Stručno se usavršavala u vizualnim medijima na Mobile Academy u Berlinu – film, Škola medijske kulture – specijalizirana škola za kameru i snimanje, HFS-a.

Izlaže na 8 samostalnih i preko 130 skupnih izložbi i projekata u zemlji i inozemstvu, natječajnog i pozitivnog karaktera. Autorica je brojnih grafičkih radova i umjetničkih projekata. Objavila je više tekstova u različitim publikacijama (Grafika, Metodički obzori) i sudjelovala na stručnim i znanstvenim skupovima. Realizirala je velik broj samostalnih i skupnih izložbi. Dobitnica je niza nagrada i priznanja u Hrvatskoj i svijetu. Radi kao izv. Prof. Umjetnosti na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Rijeci.

Prijepis iz Kataloga:

Indulgencije – (L. Linardić)

instalacija (sitotisak na papiru Cordenons, lakirano drvo visoki sjaj, mikrofibra, ukrasna traka) dimenzija jednog od ukupno 12 radova – v 180 x š 75 x d 25 cm

Duži vremenski period u naše živote su nasilno ušli novi sadržaji koji nimalo nisu ono što bi htjeli vidjeti i čuti. Novi način vulgarnog izražavanja, rušilačkih energija koje su utjecale na promjenu vizualnog i moralnog identiteta pojedinca. U svakodnevan govor i informacije iz medija su ušle vrlo negativne riječi i aktivnosti pojedinaca poput: oduzimanje prava, mito, korupcija, netolerancija, zlostavljanje, pljačka, izrabljivanje, rasprodaja tuđe imovine, nezaposlenost, premlaćivanje, silovanje, zatvaranje, ubijanje, manipulacija, uništavanje, zagađivanje, uskogrudnost, laži, obmane ... Kolektivno dugogodišnje pristajanje na nemoralna društvena ponašanja urušilo je sve društvene vrijednosti i nemoral je postao dio našeg hrvatskog identiteta.

Promatrajući svoju svakodnevnicu stvorila sam rad pod nazivom „Indulgencije“. U tom se radu koristim već ranije navedenim riječima koje portretiraju društvo u kojem živim.

Rad je nastao kao omage Johann Tetzelu (16. st.) koji je sastavio cjenik otkupa grijeha pod sloganom „Čim u škrabicu novčić uskoči, duša iz čistilišta iskoči.“.

Upravo taj slogan nikad nije prevaziđen ma koliko smiješan i ironičan bio jer se indulgencije iz 16. stoljeća preklapaju s današnjim vremenom u kojem nema nikakvih moralnih vrijednosti već samo novčanih, gdje svaki kriminalac može otkupiti vlastiti grijeh plaćajući mito.

Stoga, stvaram instalaciju od 12 radova, crnih i teških poput nadgrobnih spomenika koje nas navode na razmišljanje o sadašnjosti koja nas je svih zatekla. Rad se sastoji od crnog papira na kojem je otisnuta indulgencija/otkup grijeha, ispod koje su crne lakirane škrabice sa plišanom vrećom za prikupljanje novca.

PAROLE – (L. Linardić)

instalacija (print na platnu, crni pleksiglas, voda)

dimenzije – š 300 x v 100 x d 100 cm

Pod nazivom „Parole“ želim ukazati na one parole kojima želimo vjerovati, koje bi htjeli vidjeti ali smo i sami svjesni da su nam u ovom trenutku nedostižne.

Paraole jesu isprazne rečenice kojima su ljudi putem vizualnog krajolika moje neposredne stvarnosti manipulirani i indoktrinirani. Pejzaž mojeg grada je narušen i zagađen plakatima, javnim glasilima, različitim oblicima reklama sa parolama koje građane tjeraju na prihvaćanje jeftinih sadržaja i proizvoda koji im zapravo uopće ne trebaju.

Stvara se veliki jaz između suvremenog krajolika grada koji stvara drugačiju kolektivnu svijest o drugačije i boljem životu u odnosu na hrvatsku stvarnost i stvarne potrebe građana.

Stvarne potrebe građana su zatomljene od nasilne „buke“ parola. U radu „Parole“ je ta nerealna zamišljena slika stvarnosti kojom su građani bombardirani putem vizualnog suvremenog krajolika prikazana simbolički zrcalnom simetrijom.

Na platnu je ispisana parola: „Moja domovina, lijepa, bogata, neovisna, zemlja ponosnih ljudi“. Ona je ispisana naopako (zrcalno) jer zapravo ne odgovara stvarnoj slici u Hrvatskoj i tek se na površini vode može pročitati ispravno.

Element vode na čijoj površini se zrcali parola, unešen je kao nešto nestvarno, neuhvatljivo. Voda je vizualni medij koji nas odvodi u neku drugu stvarnost jer samo zahvaljujući svjetlu i refleksiji na njenoj površini možemo pročitati tekst parole. Dok se pognute glave čita poruka u vodi, nameće se pitanje da li je naš priželjkivani identitet samo zrcalna simetrija zamišljene slike na površini vode.

„Otkup grijeha za 334. 378 nezaposlenih“, „Otkup grijeha za rasprodaju hrvatske imovine“, „Otkup grijeha za zlostavljanje žena i djece“, „Otkup grijeha za manipulaciju građana putem medija“, „Otkup grijeha za premlaćivanje, zatvaranje i ubijanje novinara“, „Otkup grijeha za netoleranciju i nasilje prema različitosti“, „Otkup grijeha za izrabljivanje, pljačku i osiromašivanje građana“, „Otkup grijeha za neisplatu plaća zaposlenima“, „Otkup grijeha za mito i korupciju“, „Otkup grijeha za uništavanje i zagađivanje prirodnog i kulturnog naslijeđa".