LIPI MOJ GRAD

BILA JEDNON JEDNA IZLOŽBA
od 10og do 24og 03.
u Galića adadiće, u Splitu

... dan počimat s isprikon i nije baš mi niki početak. Isprika. Eto. Ispriča san se. Sviman slabopokretnin, nepokretnin, samo sebi dovoljnim, o internetu ovisnim, agorafobiman, snobiman, hobyman (oniman šta imaju hoby – pa san i tako krstija), velikindrobiman (oniman šta imadu drob) (veliki), isprika sviman a ne samon njiman. Jerbo zakasnih, zaboravih ... (kolegicu mi i komkuremciju manjin dilon - blogericu koja van se obraća s adrese http://celestinavicevic.blogspot.hr/):

CELESTINA VIČEVIĆ

SVJETLOSNI OBJEKTI I AMBIJENT

Prvi je dio naslova ovog posta odnosno prva je izložba a sram me i stid bilo baš me oduševila i di baš nju, samotaku, zaudobit. Tako obično i biva samotakim. Ajmo se zauozbiljit pa pripisat štogod iz Kataloga. Izložbe. Gospodin Zlatko Kozina svoj osvrt Izložbi naslovom neo-eon piše, od prvog slova do zadnjeg slova ovako (ovako?!? je to brte grubo zvuči kraj onega lipog mi moga vako, aj provaj! uporedit i! vako - ovako):

Nađete li se u Louvreu u dijelu u kojem se nalaze remek djela francuskog romatnizma zasigurno ćete zastati pred slikom Eugenea Delacroixa Sloboda predvodi narod. Bolje reći – muškarce. Kad muškarci zapnu u dogovorima žene ih povedu naprijed, rekli bismo.

Pedesetih godina u New Yorku grupa umjetnika poznatija kao njuorška škola iznjedrila je vodeća imena kao što su Jackson Pollock, Willem de Kooning, Franz Kline, Mark Rothko, Archille Gorky, Barnet Newman i Robert Motherwell. Ovaj potonji postao je suprug Helen Frankenthaler, umjetnice koja je postala jeda od prvih predstavnica tzv. Post-painterly abstraction.

Njene slike u svijet visokoparne ozbilje („dramatične“) apstrakcije kakvu su zastupali Rothko i Franz Kline uvele prozračnost i lepršavost. Svojom tehnikom u kojoj je uljane boje rarzjeđivala s puno terpetina iste postadoše akvarelističke. Boje su se upijale u površinu platna i postajale njenim dijelom. Ako vrijedi ona teza američkog slikala Leona Goloba ... spoje žestine i kontrole obilježja su genijalnosti, kod H. Frankenthaler se ona sigurno može primjeniti.

Istina, nakon prvog vala poslijeratne apstrakcije njene slike su se mogle doimati kao ljupke, umilne s dozom komercijalnog u sebi.

Trendovske slike koje svaki bogataški stan negdje na Manhattanu mora posjedovati. No, bijaše to procjena tek na prvi pogled jer čini se da su i ovdje bili muškarci zapeli. Što drugo očekivati nego opet ženu koja će ih izvesti iz njihovog teškog, tvarnog i mračnog samosažaljenja. Samosažaljenje u povijesti umjetnosti nije novina. Ponekad, valjda da ne bude previše negativnih konotacija to nazivuhu melankoličnim, ali u principu radi se o istom.

Riječka grafičarka mlađe generacije koja svojim prozračnim velovima boja (koji istina nisu kao kod Frankenthalerice pretežito organičkog obličja, ali svakako s puno dodirnih točaka), čini se nanovo izvodi svoje iz mračnjaštva (sad već i neke žene, a ne samo muškarce). Umjetnica o kojoj je riječ je Celestina Vičević. Kako ista to čini? Krugom. Dakako, govoriti sad o simbolici kruga bila bi neverending story pogotovo stoga što u svim svjetskim religijama taj znak ima ključno mjesto, a bilo bi to čak i pogrešno u Celestininom slučaju. Preklapanja, koncentričnosti kružnih oblika odraz su vjerovanja u stupnjevitost bitka – postojanja.

Štoviše, pridoda li se tu i definicija koja kaže da se krug može promatrati i kao dobrota koja se širi uz neizbježna značenjska svojstva samih boja očigledno da ispred sebe imamo umjetnicu koja neće stajati kao ukopana i u nevjerici ispred depresivnih bjelosvjetskih tema nego prije da će kao predvodnica na entu iliti postpost woman zastati ispred rajskog vrta, obasjana sa sjajnim svjetlom i smješkom.

Fotografije koje slijede nisu dijelom splitske izložbe, već samo ilustracija djelića Umjetničina rada.

Gospodin Zlatko Kozina nastavlja u svome stilu. Nu! Pa ajmo Ga Njega ća pročitat do kraja:

... No, pokušajmo u ovom slučaju riskirati te se odmaknuti od svakog referiranja i na povijest umjetnosti ili povijest općenito pa će nam postat jasno da ona čak nisu niti bila nužna.

Kako to? Razlog je jednostavan. Njena djela su neo-eonska. Takva su jer u sebi istovremeno sadržavaju elemente i posljednjeg (sada dok ovo čitate) i prvog (vrijeme prije svijeta!) vremenskog razdoblja (nije li svjetlost koja umjetnicu toliko zaokuplja starija od našeg planeta?).

Tako dugo vremensko razdoblje se inače naziva – eon i budući da je ucjelovljeno na sasvim novi način, poput kakve pjesme, gigantskog stiha, a po svojoj ne-linearnosti slika istodobnosti, ono ima i atribute novog te je prema tome i neo.

Slučajnošću znanih i neznanih geometrija umjetnica prilikom postavke izložbe itekako vodi računa o osvjetljenju; standardnom galerijskom, prirodnom ali i tzv. Crnom svjetlu (black light).

Tako će ta svjetla osvjetliti neo-eonska djela podstičući eksponencijalnost umjetničinih namjera i njenog iskustva grafičkog koje se svojom elementarnošću, fragilnom tjelesnošću, te samim postavom pretvaraju i site-specific grafike.

Te su grafike poput skulptura u ranim civilizacijskim stupnjevima – prilike za razmišljanje. A mogli bismo parafrazirati Julija Knifera pa (umjesto Celestine) reći: „Vjerojatno sam svoje posljednje krugove već osvijetlila, a prve možda nisam?“ E sad je doša red name. Saću je ja upitat za zdravje (mailon, nega dakakoću): dobar Vam dan gospođo Vičević. Kako ste mi? Zdravje služi? Šta Van paše: dani kraći ol dani duži? Kojih boja mirisi su u otoj ruži šta i Vaša ruka drži, skrivena u ladu jer na praočinjaku sunce udara i prži?