CRKVA GOSPE OD SOCA

Crkva Gospe od Soca (Seoca), dobro poznata u Velom Varošu, sagrađena je u X. stoljeću. Imala je površinu od samo 45 četvornih metara. Stanovnike okolnih ulica Splićani zovu Sočani.

Moja oduševljenost mojim Gradom i svakodnevno mu "obraćanje" fotoaparatom, naš međusoban "razgovor" i gotovo svakodnevna mi otkrića nisu ništa novo. Jedan od prvih koji su javno priznali zaljubljenost u Grad čak mu je napisavši pohvalnicu bio je Marko Marulić:

PRVA POHVALNICA SPLITU 

“Dosad sam ti, predragi Dmine Papaliću, tumačio tuđe spomenike, a sada ćemo objasniti one naših predaka: njih sam, lutajući često s tobom po kamenim ruševinama i razvalinama Salone, gledao kako posvuda leže te sam, razmišljajući kadšto o tome kolika je nekoć bila slava našeg očinskoga tla, s uzdahom ponavljao one Vergilijeve riječi: ‘Mi smo bili Trojanci, i bio je Ilij, i silna teukarska slava’ – a sad ništa.” 

Tako je Marko Marulić početkom 16. st. pisao sugra- đaninu i prijatelju Dmini Papaliću u svojem starinarskom i epigrafičkom spisu Tumač uz natpise starih (In epigrammata priscorum commentarius). Sačuvao nam je u tim riječima autentičnu sličicu iz vlastitog života: s prijateljem, također pjesnikom i ljubiteljem starina, lutao je po solinskoj okolici, prikupljao svjedočanstva starine, s humanističkim se zanosom divio antičkoj kulturi i proučavao je, te ujedno, s kršćanskom osjetljivošću naspram krhkosti svega ljudskog, meditirao nad prolaznošću slave i veličine. Prije nego što se poduhvati učena razlaganja o tridesetak salonitanskih natpisa, koliko ih je uvrstio u svoju zbirku, splitski humanist neće propustiti prigodu da iznese pokoji podatak o slavnoj prošlosti antičke metropole Dalmacije, a s time u vezi da prikaže postanak rodnoga grada; uslijedit će humanistička pohvalnica ljepoti Dioklecijanove palače, dragocjeno svjedočanstvo o ljubavi spram zavičaju i zanosu što ga budi antika, ali i najranija pohvala Splita koja nam je poznata. Nakon gotovo nebrojenih kasnijih namjernika, putopisaca, proučavatelja i tumača koji su pisali o znamenitoj antičkoj građevini i o gradu koji je iz nje izrastao, prigoda je da nas upravo sada, kada joj obilježavamo sedamnaest stoljeća postojanja, u njezin obilazak povede i sam Marulić. Iako o rodnom gradu nije napisao mnogo (ili nam barem nije mnogo sačuvano), tih nekoliko stranica pripadaju ne samo u dragocjen dio Marulićeva opusa, nego i u važnija povijesna svjedočanstva o Splitu uopće. Ne poistovjećujem se s Njime, ni s Grgom Novakom, ni s Duškom Kečkemetom, ni s don Franom Bulićem, a niti mjerim svoju ljubav i zaljubljenost te svakodnevnu radost dijeljenju s Gradom s istim im osjećajima. Abnes carens - Odsutan ne dobiva ništa - time se rukovodim. I evo, kako volim reći, trčem Mu. Gradu.

U vrijeme turskih ratova seljaci se iz okolice naseljavaju izvan gradskih zidina, pa se naselje nazva Seoce. Pučka je legenda tvrdila da se zvona crkvice Gospe o' Soca čuju do Rima.

 

Proslaviti rodni grad i njegove antičke korijene – to je bila želja svih humanista, i oni su je ostvarivali služeći se svim izvorima koji su im bili dostupni: mitološkim i književnim podatcima jednako kao i povijesnim izvorima i arheološkim nalazima. Split pak bijaše idealnim okru- ženjem za takvo humanističko poimanje samosvijesti i zavičajnog ponosa: Marulić se rodio usred spomenika antičkog urbanizma i arhitekture, u njemu živio, svakodnevno prolazio njegovim ulicama, gledao njegove građevinske sklopove i ukrase, ulazio u antičke građevine sačuvane od temelja do krova. 

I ne samo to: grad je utemeljio jedan rimski car, a njegovi su stanovnici, prema povijesnoj predaji koja je ostala neprekinuta u pisanim spomenicima i svijesti stanovnika, potjecali iz obližnje Salone, središta rimske provincije Dalmacije. O slavnom podrijetlu Splita i Splićana rječito su govorili dobro sačuvani ostatci antičkoga velegrada, tada još kudikamo uočljiviji i dojmljiviji nego u naše vrijeme. Marulićev opis Splita nalazi se, kako rekosmo, u njegovu Tumaču uz natpise starih. Nakon što je ispisao i objasnio odabrane spomenike iz Rima (pod naslovom Romana), s Apeninskog poluotoka te s istočne obale Jadrana sjevernije od Splita (Externa), pisac prelazi na salonitanske natpise (Salonis). Ne treba se začuditi što taj odjeljak započinje lamentacijom nad prolaznosti ljudskih djela i slave i što se splitski pjesnik prisjeća Vergilijevih stihova o propasti Troje: tugovanje nad antičkim ruševinama bijaše sastavni dio humanističkog odnosa prema antici; Vergilije bijaše vrhunski pjesnički uzor. No dodali bismo još nešto: Marulić te stihove nije citirao samo zato što su nenadmašna formulacija osjećaja koji ga obuzimahu (i ujedno su prikladna učena reminiscencija), nego i stoga što njemu Salona na neki način i jest naša Troja. 

Doista, mitsko-povijesna matrica u bitnom je (samo u umanjenu mjerilu) ista u relaciji Troja – Rim kao i u onoj Salona – Split: opsada grada, njegov pad, bijeg stanovništva, dolazak u novo sjedište, osnutak grada, prijenos svetinja, održavanje spomena na slavno podrijetlo. Da bi iznio na svjetlo ugledno podrijetlo užega zavičaja, Maruliću nije trebalo tražiti po dalekim prostranstvima ni uranjati u naslage legendi: dovoljno je bilo podsjetiti na splitsku tradiciju, zabilježenu u spisima lokalnih povjesničara Tome Arhiđakona i Mihe Madijeva, kodificiranu u srednjovjekovnom Statutu – tradiciju što su je Splićani njegova vremena usvajali već u đačkim klupama, kako nam svjedoči Marulićevo pismo bračkom svećeniku Marku Prodiću: Nastavi dakle ustrajno dalje, mili školski druže, kako salonitanski rod ne bi iznevjerio vrlinu svojih predaka. Ta vi, dakako, vučete podrijetlo iz grada Salone, jer premda se poslije žalosna njegova zatora više tamošnjih plemenitih porodica nastanilo u ovom našem gradu, isto se tako više njih zaustavilo na tvojem otoku. No tebi je to dobro poznato iz pisanih spomenika koje smo čitali u našoj mladosti.

No, vratimo se temi ovog bloga i ovog posta. Marjanskim, Varoškim, Splitskim crkvama i crkvicama, meni osobno u zadnje vrijeme strašno toplim, privlačnim, zanimljivim i nažalost, napuštenim, zapuštenim, zaboravljenim. Mene zovu. Ja sam im se odazvao, ukazujući, upirući fotografijom, pa postom i blogom namjesto prstom. Ponovo i ponovo ponavljajući isticanje njihove vrijednosti, plemenitosti, značenja, kako povijesnog tako i duhovnog, dušebrižničkog za svakog običnog vjernika. "Neobični" vjernici, crkveni dostojanstvenici, zakonom hijerarhije snose dio odgovornosti. Nadam se da će i svi mjerodavni. Revitalizirati ih bar blagdanima.

Marjanske crkvice, sakralne građevine nekoć, a dijelom i danas, razmještene na padinama brda/park šume Marjan na zapadnoj strani splitskog poluotoka. U prošlosti je Marjan bio hodočasničko  mjesto Splićana koji su pohodili brojne crkvice i kapele izgrađene na brdu koje se u srednjem vijeku nazivalo Mons Kyrie Eleyson.

Na području Marjana danas je deset crkava, s tim da se i Varoške crkve ubrajaju u Marjanske. Ukupno je bilo 29 crkava na Marjanu i tri samostana.