S a nj a   B u b l e

            Izvorni znanstveni rad

            Ministarstvo kulture

            Konzervatorski odjel u Splitu

Od 1945. do 1991. godine

Po završetku Drugog svjetskog rata nekadašnji Hrvatski (kasnije Sokolski) dom preimenovan je u Omladinski dom. Kazalište lutaka »Pionir« utemeljeno je 8. ožujka 1945. godine. Kazalište je nastavilo raditi u onim istim prostorima u prizemlju u kojima je do rata djelavalo sokolsko lutkarsko kazalište. Katove uličnog dijela Omladinskog doma zaposjele su različite omladinske organizacije. U velikoj dvorani priređivale su se sportske priredbe, rjeđe koncerti i izložbe. Neposredno nakon rata pa sve do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Omladinskom domu su se održavali plesovi.

https://www.youtube.com/watch?v=kM6xDAsH2Uo

Godine 1951. sve prijeratne zgrade Sokola Kraljevine Jugoslavije postale su vlasništvo Društva tjelesnog odgoja »Partizan«. Od tada su veliku dvoranu Omladinskog doma spojenu s prostorom prvog kata i »balkonom« na dijelu drugog kata uličnog dijela zgrade koristili za vježbanje Društvo za tjelesni odgoj »Partizan«, Katedra za fizički odgoj Pedagoške akademije u Splitu (od osnutka 1974. godine), Škola za učenike u privredi »Mate Golem«, Savez slijepih, nogometaši »Hajduka« tijekom zimskih priprema. Prostorije na drugom katu uličnog dijela zgrade postali su uredi, a na trećem društvene prostorije DTO »Partizan«. Između 1965. i 1969. godine balerina, koreografkinja i baletna pedagoginja Franka Hatze-Kuljiš (nećakinja skladatelja Josipa Hatzea) na trećem je katu Omladinskog doma vodila svoj baletni studio. Na četvrtom su katu (u potkrovlju) bila dva stanara. Godine 1969. u požaru je stradalo Kazalište lutaka. Tada je otkriven metalni vojnički sanduk koji je u ratnim danima Drugoga svjetskog rata, a prije useljenja talijanske fašističke omladine u Sokolski dom, zakopan pod pozornicu lutkarskog kazališta. U njemu su bile skrivene i na taj način spašene fotografije i dokumenti Sokola Kraljevine Jugoslavije. Nakon požara obnovljena je i tehnički modernizirana scena Kazališta lutaka te je otvorena u siječnju 1970. godine.

Od 1991. do 2009. godine

Godine 1991. osnovano je Društvo za sportsku rekreaciju „Sokol“ koje se, uz Gimnastički klub Split, za vježbanje koristilo velikom dvoranom sve do 2003., kada su započeli opsežni radovi na preuređenju Gradskog kazališta lutaka. Pret-prostor dvorane (na drugom katu uličnog dijela zgrade) preuređen je u fitness klub. Nakon 2003. godine ugasilo se Društvo za sportsku rekreaciju „Sokol“, a prije samog preuređenja Kazališta lutaka zatvoren je i fitness klub. Uređenjem Gradskog kazališta lutaka od 2003. do 2006. godine devastirana je velika dvorana i prostori na dijelu drugog i trećeg kata koji su s njom povezani. Na trećem katu danas su prostorije Gimnastičkoga kluba „Split“, Jedriličarskog saveza i Saveza školskih športskih društava Grada Splita.

 Projekt i izvorni izgled kuće

Kratka ulica koja od Marmontove vodi prema zapadu (današnja Tončićeva) u vrijeme kupnje terena za gradnju Hrvatskoga doma bila je u potpunosti izgrađena samo na svojoj sjevernoj strani, a na južnoj strani njezina zapadnog kraja bila je izgrađena stambena katnica koja je srušena u vrijeme gradnje Ivaniševićeva prolaza između 1929. i 1944. godine. Pravokutna parcela svojom je kraćom stranicom položena na rub ulice, a u dubini prema jugu omeđena je sjevernim krilom Prokurativa, u kojem je sačuvan dio Bajamontijeva kazališta. Zgrada je projektirana prema opsežnom programu koji je trebao zadovoljiti potrebe narodnjačkih društava tako da svako od njih ima svoje prostorije a da se svi zajedno koriste svečanom dvoranom koja je namijenjena gradskim događanjima, skupovima, koncertima, zajedničkim druženjima ali i vježbanju gimnastičara–Sokolaša.

Koncept je zgrade jednostavan, tlocrtno u obliku slova T: na sjevernom dijelu parcele uska je trokatnica s potkrovljem duljom stranicom položena paralelno s ulicom u kojoj su smještene prostorije društava, a u dubini parcele okomito je na nju katnica sa svečanom dvoranom na prvom katu i prostorijama Dobrovoljnoga vatrogasnog društva u prizemlju. Logičnim grupiranjem sadržaja i funkcionalnim rasporedom racionalno su iskorištena prostorna ograničenja parcele. Iako je glavno pročelje simetrično i s glavnim ulazom u središtu, dvorišni dio kuće s dvoranom nije izgrađen u njegovoj vertikalnoj osi nego je izmaknut rema zapadu. Na spoju uličnoga i dvorišnog dijela kuće smješteno je reprezentativno stubište koje povezuje sva tri kata, dok se u potkrovlje uličnog dijela kuće prilazi drvenim stubištem.

fotografija nacrta glavnog pročelja Hrvatskog doma

Pretpostavka je, da je u izvornoj koncepciji, tlocrtna dispozicija simetrična, a stubišni prostor smješten u ulični trakt zgrade. Time se bitno smanjio kapacitet društvenih prostorija na etažama, pa je izvorna koncepcija promijenjena. 

Neformalističkom asimetričnom dispozicijom volumena između dvorišnoga krila Hrvatskog doma i susjedne kuće stvoren je otvoreni prostor vježbališta, a arhitektonski loš detalj i nelogičan spoj istočnoga zida dvorane i južnog zida stubišta koji zadire u prozor dvorane daju naslutiti da su se promjene projekta zbile tijekom gradnje. I visina katova prilagođena je namjeni prostorija: svijetla visina ulaznog prostora (4,70 m) i dvorane vatrogasaca u prizemlju nadmašuje visinu katova u kojima su društvene prostorije. Visina svečane dvorane (7,40 m) zauzima visinu dvaju katova uličnog krila (3,50 m). Izvorni koncept građevine i danas se osjeća u njezinu interijeru, ali se ne može doživjeti izvana, u dvorišnom dijelu, jer je kuća tijekom vremena zagušena brojnim dogradnjama kojima je parcela gotovo u potpunosti ispunjena. Od projekta Hrvatskoga doma sačuvana je samo fotografija nacrta glavnog pročelja.

U trodijelnoj vertikalno raščlanjenoj kompoziciji osno simetričnog pročelja dominantno je široko i istaknuto središnje polje. Njegov je fond glatka ploha bez ukrasa, plitko izbačena u odnosu na plohe uskih bočnih polja, a završava visokom atikom ukrašenom kuglama i natpisom koja zaklanja pogled na krovište (potkrovlje). U fond su usječena po tri otvora na trećem i četvrtom katu. U osi središnjeg su polja široka glavna ulazna vrata, obostrano flankirana istaknutim pilastrima i bočnim, užim, vratima. Pilastri izlaze iz građevinske linije ulice, a međusobno su povezani plitkim svodom nad kojim je široka luneta prvoga kata, čime je naglašen položaj centralog ulaza. Monumentalnost središnjem dijelu pročelja, odnosno čitavoj kompoziciji, daju četiri stupa koja svojom visinom zauzimaju visinu drugoga i trećeg kata i nose visoki friz, a položena su u prvom planu središnjeg dijela tako da je između njih i zidnog platna fonda (pozadine središnjeg dijela) nastao uzak balkon. Stupovi naglašavaju vertikalnost kompozicije32. Projektom je predviđeno ukrašavanje pročelja čistim, strogo stiliziranim biljnim i geometrijskim motivima. Geometrijska stilizacija i plošnost ukrasa osobito je uočljiva u prijedlogu oblikovanja pilastara koji flankiraju glavna ulazna vrata, u kratkim horizontalno položenim ukrasnim vrpcama urezanima u žbuku doprozornika prozora drugoga i trećeg kata te u tretmanu plohe nad prozorima trećeg kata. Friz pod završnim vijencem zamišljen je kao niz u kojemu se izmjenjuju čisti geometrijski elementi, krugovi (kružnice) i okomito položeni uski pravokutnici. Na parapetima prozora drugog kata projektirani su eliptični medaljoni uokvireni glatkim vrpcama i ispunjeni kružnim trakom i florealnim ukrasom. Nizom stiliziranih listova naglašen je i parapet prozora drugog kata kao i ograda balkona središnjeg dijela pročelja. Sličan motiv stiliziranih listova javlja, se i na horizontalnom pojasu koji teče bočnim i središnjim dijelom pročelja na razini poda prvog kata. Nad glavnim ulaznim vratima bila je predviđena postava konzolno istaknute ženske glave. Posebno je zanimljivo i za splitske prilike inovativno rješenje ulaznih vrata – staklene opne s geometrijskom arabeskom od kovanog željeza.