srijeda, 2. ožujka 2016.


... neizostavno je i ljudski je i blogerski je, i moje je griješiti. Grješkom, ne tako teškom "blogirajući" Galeriju Jakšić i njenu glasnogovornicu, njenu četvrtinu, njenu Dinu izostavih, kao, sutra ću, bitne stvari, bitne događaje koje čine ne samo sastavnicu dičnu umjetničkog života joj nego i prigodu da je bolje upoznamo. I osobno. Govori kroz svoja djela. Ni prva ni zadnja, reći ćete. Neki čak će reći, neš ti. Govori na svoj način. Opet ću u masi čuti: neš ti. Posebnost rukopisa je ... nedaju mi reći riječi tipa "svatko ga ima. Taman si friško vidija kako "piše" Končićka, kako "piše" Čaleta, Meja ti stalno govori o Slavanu Vidoviću i njegovim crtežima svakodnevnice ... Usudim li se i dalje pred sobom i drugima odavati priznanje Dini na posebnosti, jedinstvenosti, ljepoti rada joj a nestručan kakav sam ipak imajući pravo na osobni doživljaj i promišljanje pojavnosti umjetnosti, neosobno, čak kompilirano:

dr. art DINA JAKŠIĆ

"More"


... šta ti je Danas. Kakvo je? Komodno. Bezobrazno. Bezvremensko. Danas je već sutra nije. Više giga, više piksela, više šekela ... zato volim umjetnost. Primi me za ono nešto u meni kao majka moja kako baku zvah i, oprosti mama, koju najviše voljeh do djece svoje. Primi me kao majka moja i odvede u lijepo, u novo, u sigurno, u nježno, u bajkovito, sneno, u mirisno, u nestvarno, u neponovljivo i stalnopromjenjivo. Zato volim umjetnost. I divim se umjetnicima. Ne svima. Ne redom. Ne Picassa. Da Dalia ali ne zbog radova mu nego zbog osobenjaštva i svega što si je dozvolio i umislio da smije i može. Ne Van Gogha ni Rembrandta ali da Da Vincia i Meštrovića. Interesatno je kako je većina od njih, od velikih i najvećih inspiraciju pronalazila u svojoj gladi. Fizičkoj. Nedostatku novca za osnovno. U borbi za preživot stvarali se neponovljivo. Čim su počeli preživat i Kreacija im leđa okreće. Odlutah. 
Evo me. Vratio sam se. Imao sam čast upoznati mnoge umjetnike. Dojmljivi susreti, kratki ili duži boravci s njima, raspre ili pića, meze i ručkovi. Stipe Sikirica, Toma Bebić, Tonći Kerum, Vasko Lipovac, Matko Trebotić, Jakov Budeša, Josip Botteri Dini, Željko Bubalo, Enca Kovačević, samo se neka od imena kojima se mogu pohvaliti, kojih se sad, ovako, nepripremljen sjetih. Nijedan od tih susreta, možda forme radi, možda energije radi, možda godina mojih radi, a u biti nije ni bitno čega radi, nijedan od tih susreta nije ostavio utiske na mene kao susret s Dinom Jakšić. Impresivno silna. Sve oko nas, u vrijeme našeg razgovora postaje tako izrazito jasno, oštrocrtno, bolnoočno, dobija dodatnu, četvrtu dimenziju koju nevidjeh više od par puta, a tih par puta bi u izrazito stresnom, ratnom, okružju. Tko je toliko silnom, impresivno silnom čini. Šta je to tka? Od miljun malih pitanja odlučih joj postaviti samo tri. Mailom. Zamoljeh odgovor. Mailom:















1. Sva ta lica (koje ja vidim) na Vašim djelima gurate u anonimnost apstrakcije iz razloga što ne želite osobnost odnosa, interakciju s dragima koja može ugroziti Vaše umjetničko i pravite sebi "foto album" lica dragih da ih ne zaboravite jer bez obzira gdje i kome slika bila prodana i gdje i koliko visila Vi je memorirate kao Lice? Antino. Anteino. Matino. Mateino. Ive i Ive.

Odmah ću vam kazat da me jako veseli i intrigira vaša interpretacija mojih radova, isto tako moram istaknut da ste jedni od rijetki koji ste uočili  ta spomenuta lica Ante, Mate i Ive... Zar nije veće zadovoljstvo kroz dialog i promatranje/analizu upravo doći do spomenutih zaključaka nego promatraču "servirati" mišljenje. Upravo zato ne mogu reći da ih guram u anonimnost apstrakcije već lica su samo moja interpretacija (i vaša) :-). A o čijem licu je riječ? o tome još uvijek razmišljam... 


2. Postoji li djelo čija kontroverza Vam ne dopušta javno izlaganje? Ili bi možda napravili takvo što ali Vam pristojan odgoj to ne dopušta. Konceptualizam u umjetnosti? Imam osjećaj da ste napravili nesigurnih par koraka mu ali kao mala djevojčica plašeći se valovita mora u plićaku kojim ste gazili bježali ste natrag na mamin šugaman. Tatinoj sjeni u hlad. Građenju kula od pjeska zajedno s bratom svojim.

Lijepo je biti zaštićen, ali je ružno biti u okovima. Ja se ipak osjećam samo zaštićeno i volim radit tj. sve što radim želim biti sigurna da to dobro i iskreno radim, zato svi potezi izvan samog slikarstva su išli u jednom smjeru - istraživanje identiteta i isticanje pripadnosti (upravo u trenucima kad sam za to imala potrebu),  tako su i nastali radovi u određenim kontekstima. 


3. Bojite li se majčinstva? Mislite li da će ono promijeniti Vaše ja. Ugroziti umjetničko ja? Hoće li biti planirano ili spontano? Koliko Vam Vaš umjetnički izražaj nadvladava "normalan" život? Što je to za Vas normalan život?

Mislim da ne postoji u meni nekakav konkretan strah koji bi se mogao odrazit kao loš utjecaj na umjetničku produkciju, možda baš suprotno. Strahovi, promjene... samo vas guraju na drugačija promišljanja tj. promišljanja iz drugog kuta što smatram da je dobro za svakog pa i onog tko ima i normalan život. Ja ne znam što znači normalan život, meni se čak i ovo čini normalan život jer ne znam drugačije!  A majčinstvu se veselim!







http://splitculture.hr/svatko-na-svojoj-strani/441


http://mojzagreb.info/zagreb/hrvatska/mojzagreb-u-bolu-izlozba-slikarice-dine-jaksic/


www.dietrolanotizia.eu/2011/08/dina-jaksic/#

www.vecernji.hr/vizualna-umjetnost/izlozbom-predmeti-ostecuju-slike-zavrsena-trilogija-dine-jaksic-441495






www.si21.com/Dogodki/Galerija_Krka-Ljubljana-Razstava_slik_in_kipov_Lovreta_in_Dine_Jaksic/