SPLITSKA PEŠKARIJA - RIBARNICA
Peškarija je, baš kao i Pazar, jedan od centralnih punktova gradskog života u Splitu, ali i zanimljivi arhitektonski spomenik, građen prije više od 120 godina u secesijskom stilu. No, njezino značenje za Splićane nadilazi tu "fizičku" dimenziju. Sve što Jadransko more nudi dolazi na njezine stolove, od papalina, girica, srdela, skuši pa do oboritih škarpina, zubataca, pagara, lubina, jastoga, školjaka... Jedino čega nema su muhe, kojima očito ne prija miris sumpora iz susjednih toplica, zbog kojih je i reumatizmom opterećen Dioklecijan baš tu napravio svoju palaču. Opet, baš kao na Pazaru, na ribarnici ili - kako je mi zovemo - peškariji u svakom ćete trenutku osjetiti pripadnost Splita i Dalmacije Mediteranu i njegovoj kulturi i civilizaciji.
Prvi stanovnik Splita bio je car Dioklecijan koji je baš u ovoj pitomoj uvali odlučio oko 293. godine nakon Krista sagraditi raskošnu carsku vilu u kojoj je boravio nakon povlačenja sa prijestolja pa do smrti. Burna stoljeća nakon toga su od vile učinila grad u koji su prvo ušli stanovnici obližnje Salone u bijegu pred Avarima i Slavenima. Smjenjivale su se potom u gradu koji je rastao izvan zidina palače mnoge vlasti, od hrvatskih kraljeva u 10.stoljeću,preko mađarske i mletačke vlasti, do francuskih vladara i Austro-ugarske monarhije .
Danas je grad Split najveći grad u Dalmaciji a drugi po veličini grad u Hrvatskoj, broji 180 000 stanovnika i slovi za treću luku na Mediteranu po broju putnika. Gradsko središte čini careva Dioklecijanova palača koja je jedinstveni primjer takve građevine na svijetu.
Davne 1890. godine, točnije 31. ožujka otvorena je i puštena u rad famozna splitska Peškarija, od tada je prošlo 125 godina njenog rada, preživljavanja mnogih uprava, režima, ljudi i svojih najdugovječnijih prijatelja - galebova.
Radovi na Peškariji su počeli 1889. godine pod nadzorom općinskog tehničara prof. Antuna Bezića koji je pratio zadane nacrte, a radove je izvodio Ivan Celić - poduzetnik i Talionica za željezne radnje. Kako su se pojavili tehnički problemi na krovnom svjetlarniku i hidrantima, radovi su se kraju priveli tek osam mjeseci nakon zadanog roka. Dok se Peškarija nije otvorila, riba se prodavala na improviziranim bancima - klupama ispred samostana Sv. Frane na Obali.
Nakon otvaranja, tadašnje stanovništvo sreću i oduševljenje naspram novom prostoru nisu mogli kriti, a jedan novinar tadašnjeg dnevnog tiska je Peškariju opisao:
"Glatki kameni stolovi naokolo poredani, ravno majstorski popločano tlo, prikladna česma za pranje ribe i crpljenje vode, lijepe gvozdene radnje na vratima od domaćih zanatlija, viti a čvrsti željezni stupovi na kojima počiva krasni željezni krov sa staklenim otvorima, odgovarajuća okna za prozraku – sve to ti predstavlja skladnu savršenu cjelinu kojoj se ni izdaleka ne bi nadao u izgradnji ovakve vrste…".
Fascinantna su i troja željezna vrata koja je umjetnički izradio kovač Lovro Aržić. Split je tada dobio ribarnicu dostojnu svih zahtjeva, ukusa, reda i čistoće ali i bez vječnog neprijaterlja - muha na kojoj su mogli pozavidjeti svi veći i napredniji gradovi. Do danas se Peškarija nije naročito mijenjala osim što se u nekoliko navrata trebala dotjerati i zamijeniti oštećeni inventar.
I ribarnica je jedan od spomenika grada. Njen bijeli kamen i secesijski kovano željezo oku je ugodno svakome. Ribarnica je na svoj način pupak Marmontove ulice. Proširena je s otvorenim dijelom, no i s njim je postala premala za grad koji svakodnevno buja, naviknut na miris brudeta i gradela. Splitska peškarija je odavno postala premala za Split, no prevrijedna je za očuvanje gradskog duha da bi je se itko smio odreći. Znaju to i gosti Splita, koji će baš na ribarnicu doći po svoju "porciju" splitske duše.