srijeda, 23. ožujka 2016.

Radoslav Bužančić, Anita Brakus svoj znanstveni članak pod nazivom: „VIRTUS I FORTUNA TRAGOVI PETRARKINOG DE REMEDIISA NA PROČELJIMA SPLITSKIH HUMANISTIČKIH PALAČA,  oplemenili, obogatili, uljepšali su s fotografijama koje moram objaviti iako sam i sam skoro pa istih napravio dosta. Ovaj put zahvalan drugim fotografima dodat ću i moje fotografije detalja katedrale-mauzoleja sv. Dujma, a pod nazivom ovog posta:


DETALJI POKORENA KAMENA
gradskih palača




katedrala-mauzolej sv. Dujam

 
 







Uvijek, baš uvijek fasciniran sam ljepotom pokorena kamena. Promislim o svim tim pustim meštrima što klesaše, pokoravaše kamen čela puna znoja, dlanova otvrdlih toliko da ni ne osjete ljepotu dodira drage svoje, kičme već izobličene pustim sjedenjem, stajanjem, čučanjem, nagnutošću, sagnutošću, ležanjem, a težinom kamena kojeg klešu, kojeg pokoravaju onemogućeni skriti se suncu, buri, kiši, pogledima i komentarima samo radoznalih, zluradih, podsmješljivih, zlobnih, zadivljenih, radosnih u slavu ljudskog talenta i znanja. Uvijek, baš uvijek, mogu zinutih usta stajati i diveći se gledati par metara kvadratnih pokorena kamena. Promišljajući o svim tim alatima prijeko im potrebnim koje su opet domišljati razvijali, prilagođavali, mjenjali, unapređivali. Vremena na pretek. Duše koliko hoćeš. Ljubavi također. Plemenitosti. Sve to, ne s namjerom, dijeliše s kamenom što pokoren govori. Govori o uspjehu i neuspjehu, o bogatstvu i siromaštvu, o ideji i bezidejnosti, o ljubavi i mržnji, o čovjeku, satkanom od suprotnosti Bogomdanih. Bože hvala Ti na svoj našoj dičnoj prošlosti kojom se danas hvalimo i kojoj Svijet pripuštamo da uživa. Što drugo reći? 

 


 

 Ova zadnja fotografija, kao i predzadnja, neka budu tek simbolična najava gotovosti ovog posta i najava sutrašnjeg koji će se baviti prostorom Vestibula i iza njega. Restaurira se. Skele su mu ovjekovječene. Stanje restaurirano, bude li kao i Peristila, blago nam se. Imat ćemo novo staro. Jedinstveno na svijetu. Svijetu na užitak.