O Splitu prije nastanka Dioklecijanove palače ne zna se gotovo ništa. Splitska luka uopće nije zabilježena na Peutingerovoj karti rađenoj u srednjem vijeku na temelju starije rimske karte s početka 1. st. poslije Krista. Na mjestu današnjeg Splita nema još Palače, već samo naselje Spalatum.

Gdje se nalazilo to prvo naselje, teško je pouzdano utvrditi. Može se pretpostaviti da je bilo povezano s prvom prirodnom zaštićenom lukom. U to vrijeme more je prekrivalo čitavu površinu današnjeg Trga preporoda sudeći prema gradnji palače Milesi na drvenim pilonima, a i sam naziv crkve »Sv. Mihovila na morskoj obali« (S. Michaelis de mare, in ripa maris) govori u prilog tome.

Prigodom iskopavanja podruma Palače od 1955-1966. godine otkrivene su, uz ostalo, i litice koje strše, a uvijek su i stršile, iz poda podruma. Među njima izvirala je voda.

Charles Louis Clerisseau Paolo Santini: Pogled na južno pročenje Dioklecijanove palače, tabla 7

Nizovi litica formirali su na sjevernoj strani prirodne splitske luke rtove, među kojima su bile uvalice od kojih je na zapadu bila Matejuška, svojedobno mnogo veća od današnje, a na istoku uvala s rtom (pod gatom sv. Nikole) koji je djelomično štitio Dioklecijanovu palaču od valova lebića.

U istraživanjima koja su se u podrumima Dioklecijanove palače provodila 1962. te 1966. pronađeni su dijelovi kamenih vijenaca i kamenih klupa zakrivljenog tlocrtnog oblika što upućuje na mogućnost postojanja kamenog gledališta na mjestu na kojemu je kasnije sagrađena Dioklecijanova palača ili u njezinoj blizini. Iz toga se može zaključiti da je Spalatum bio veće mjesto negoli što se ranije pretpostavljalo.

Južno je pročelje Dioklecijanove palače u svom donjem dijelu izgrađeno od kamenih blokova i, osim vrata po sredini, imalo je samo uske otvore koji su služili za zračenje. Prozori su postavljeni u osi križnih svodova kriptoportika koji se protezao gotovo u čitavoj dužini južnog pročelja. Gornji dio pročelja bio je, za razliku od donjega, potpuno otvoren prema moru i sastojao se od 42 polukružna otvora i tri trodjelna otvora: dva na krajevima i jednoga u sredini. Oblikovani su od luka i zabata po sredini te dva arhitrava sa strana. Portik, koji se protezao iza tog otvorima raščlanjenog pročelja, bio je natkriven krovom. Južnu fasadu s obje strane flankirale su dvije dvokatne kule s četverostrešnim krovom.

Obala pred samom Palačom nije postojala, jer bi time Palača izgubila na svojoj fortifikacijskoj ulozi zbog južne strane, gdje je bila zaštićena samo morem. U istraživanjima 1986. godine na udaljenosti 12. 20 m od južnog pročelja Palače pronađen je rub antičke obale sagrađene od kamenih blokova. Duljina obale ni do danas nije poznata.

U srednjovjekovnim prikazima splitske luke i u katastarskim planovima iz 1831. vidi se široki i vrlo kratki gat, koji je bio porušen neposredno nakon izrade tog katastarskog plana. Sudeći po položaju na kojemu je nacrtan, može se zaključiti da dotiče jugozapadnu kulu Dioklecijanove palače.

Riva/Palača oko 1800e

Poslije smrti cara Dioklecijana njegova palača, kao državno vlasništvo, postaje mjestom gdje katkad borave vladari, državni dostojanstvenici i razni uglednici. Postupno se ta luksuzna carska rezidencija pretvara u grad, pa se upravo u tome procesu očituje postanak Splita. Nagla urbanizacija Palače nastaje sklanjanjem izbjeglica iz porušene Salone u Palaču početkom 7. st. i postupnom asimilacijom romanskog i slavenskog življa. Novo stanovništvo drastično mijenja prostorni raspored unutar zidina, formirajući grad prema svojim potrebama.

Polovicom 10. st. počinje intenzivnije širenje grada izvan zidna Palače prema zapadu. Neki putovi slijede i one spomenute rimske podjele, parcelaciju i centurijaciju, pa se oni, kao važni prostorni elementi, održavaju tijekom mnogih stoljeća, čak do današnjih dana.

Već u 11. st. Split je najmoćniji i najbogatiji grad na našoj obali, a u sljedećem stoljeću splitska luka već je toliko razvijena da je smatrana najpovoljnijom lukom ugarsko--hrvatskog kraljevstva. U 13. st. grad je imao gotovo 10 000 stanovnika i vrlo razvijenu pomorsku trgovinu, naročito s Apulijom preko mora i s Bosnom na kopnu. U to vrijeme postaje prva izvozna i uvozna luka istočne obale Jadrana za područje današnje Bosne i Hercegovine.

Krajem 14. ili početkom 15. st. grad je definitivno izašao iz prvobitne jezgre u Palači jer se zapadno predgrađe, dotad opasano obrambenim ogradama od suhozida, integriralo uz jezgru novim, pravim zidinama. One su na zapadu išle do potoka (danas ulica Obrov). Imale su obrambeni ophod s kruništem, a bile su utvrđene kulama. Istim zahvatom je nad sjevernim, istočnim i južnim zidom Dioklecijanove palače i njezinim kulama na tim zidovima podignuto obrambeno krunište.

Krajem 14. st. splitska je luka bila u jako lošem stanju, te se 1384. javlja potreba da se luka zaštiti od zasipanja i rušenja. I pored toga što je postojala zabrana bacanja kamenja u luku, držanje gnoja ili sličnog otpada koje bi moglo naškoditi njezinoj funkcionalnosti, građani se toga nisu pridržavali. Vjerojatno se već tada kao skladište za robu upotrebljavao prostor supstrukcija Palače. U to vrijeme luka se nazivala lukom Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca i patrona istoimene splitske bratovštine pomoraca i brodovlasnika, osnovane 1349. Crkva Sv. Nikole nalazila se nad podrumima Palače u zapadnoj križnoj dvorani triklinija, te se i sam naziv luke vjerojatno odnosi na onaj istočni dio zaštićen dužim prirodnim grebenom, kasnije lukobranom.

Još u doba pune autonomije u luci je postojao, pored antičkog gata i ovog lukobrana, još jedan gat, koji je Veliko vijeće 1384. odlučilo produžiti jer je bio dug samo 20 koraka. Nalazio se negdje ispred Vrata od grota.

Prostor na obali pred Palačom bio je nasut i tu je izgrađena nova obala koja se protezala do jugozapadne ugaone kule koja se prema tadašnjem vlasniku naziva Kula Petra Petrake. (...)

Jedan od prvih poznatih građevinskih zahvata važnih za razvitak obale pred srednjovjekovnim Splitom, jest izgradnja zida od nadbiskupske kule, tj. jugoistočne kule Palače, do mora. Ne zna se kad se to dogodilo, ali, poznato je, da je taj zid postojao 1312. godine, jer je tada odlučeno da se sličan sagradi i na zapadnoj strani luke. Tom je prigodom došlo do integriranja prostora na obali između ta dva zida. Trag istočnog zida vidljiv je na jugoistočnoj kuli na koju se naslanjao, a godine 1996. prilikom istraživanja izvođenih paralelno s izgradnjom gradskog kolektora, pronađeni su ostaci obaju zidova.

Grad je bio povezan s obalom dvama vratima: to su Vrata od grota u sredini južnog pročelja Palače i Morskih vrata — Porta marina, nešto zapadnije, izvan palače. Nad Vratima od grota vide se i danas ostaci konzola velikog »breteša« koji je odozgo štitio vrata. Uz Porta marina, na mjestu porušene jugozapadne kule Palače, bila je lođa sa stupovima poznata sa slike grada koju je 1549. izradio Girolamo da Santacroce. (...)

Na istočnom zidu luke bila su Porta arsana, a uz njih lođa za Guardia arsana. Tragovi te lođe vide se i danas na zapadnom zidu jugoistočne kule Dioklecijanove palače. Oni jasno pokazuju da je lođa bila između jugozapadnog ugla i antičkih vrata kule, što znači da je prizemlje te kule bilo još u funkciji kada je lođa sagrađena. Lođa je vidljiva na crtežu iz 1641. kao i na Santinijevom crtežu iz 1666. Naziv arsana upućuje da je taj prostor zaštićen zidom bio vjerojatno povezan s brodogradnjom.

Na zapadnom zidu srednjovjekovne luke bila su sve do početka devetnaestog stoljeća Vrata od mesnica. Vrata pod tim imenom spominju se već 1353, dakle prije izgradnje mletačkog Kaštela, a bila su vjerojatno na prostoru gdje je kasnije podignut kaštel.

Na zapadnom dijelu obale, bila je po svoj prilici već u starokršćansko doba sagrađena crkva koja se u 11. st. spominje pod imenom Sv. Feliksa, salonitanskog mučenika s početka 4. st., suvremenika sv. Duje. Na tom mjestu još u 13. st. Toma Arhiđakon spominje potok, a Farlatti i Offner u 18. st. izvor sumpornih voda. (...)

Pretpostavlja se da se južno od samostana postupno počeo formirati zaklon za brodove, mandrač«, s juga zaštićen od valova prirodnim sprudom kojem se kasnije obzidala obala.  

Godine 1420. dalmatinski gradovi, a među njima i Split, dolaze pod vlast Venecije u čijoj vlasti ostaju sve do 1797. Ta okolnost, uz mletačko turske ratove koji su se u već bliskom zaleđu vodili potkraj 15. i u 16. st. izravno djeluje na život grada. Usprkos tome mletačko doba donosi znatan napredak gradu u gospodarskom i urbanom pogledu. Podižu se utvrđenja, plemićke palače i kuće bogatih građana.

Bitna promjena do koje je došlo na splitskoj obali, nakon što je grad 1420. pripao Mletačkoj Republici, jest gradnja Kaštela za mletačku posadu zapadno od ostataka jugozapadne kule Palače 1435. Kaštel je sagrađen dijelom na mjestu na kojem je ranije bio Samostan sv. Klare, a dijelom na obali pred gradom. Njegovom izgradnjom porušen je sjeverni dio zida koji je luku štitio sa zapada. Na preostalom dijelu tog zida, uz sami Kaštel probijena su Nova Vrata od mesnica.

Tada su, na sjevernoj strani Kaštela, tj. prema gradu sagrađene tri kule osmerokutnog tlocrta, a prema jugu ograđeni prostor s pomoćnim objektima Kaštela. Zapadna osmerokutna kula Kaštela ima zajednički zid s još jednom manjom vjerojatno starijom osmerokutnom kulom, koja je uz nju s jugozapada. Središnja sjeverna kula osmerokutnog tlocrta bila je najviša i pri vrhu je imala mašikul čije su se konzole do danas u potpunosti sačuvale. Na slici Splita iz 1549. koju je naslikao G. da Santacroce, vidi se da je tada ta kula za razliku od druge dvije manje, još uvijek bila pokrivena krovom.

U istraživanjima provedenim od 1985-1986. utvrđeno je da je za razliku od centralne velike kule s mašikulom, koja je zatvorena sa zidom osmerokutnog tlocrtnog oblika, istočna kula bila otvorena prema unutrašnjem prostoru Kaštela, što se može pretpostaviti i za zapadnu kulu. To se poklapa i s podacima iz Mortierovog crteža, koji je izrađen 1657. U već spomenutim istraživanjima također je utvrđeno da je istočna kula Kaštela za svoj južni zid koristila dio starijeg srednjovjekovnog gradskog zida, koji je prije izgradnje Kaštela bio pri vrhu proširen, da bi se po njemu uspostavio prolaz. Na temelju raspoloživih podataka iz 18. st. može se odrediti raspored i namjena građevina u Kaštelu. Tu se nalazio stan kaštelana, štale, skladišta, prostori za posadu i crkva Gospe od Ruzarija.

Istočno uz sami Kaštel bila su, kako je već rečeno, Porta marina s obrambenim dvorištem s unutrašnje i vanjske strane, što se vidi na planovima s početka i kraja 18. st. Teško bi bilo pretpostaviti da su to srednjovjekovna vrata, jer su podalje od lože, a po stilskim značajkama, vidljivim na crtežu iz početka 19. stoljeća, očito je da su bila sagrađena u renesansnom slogu. Iznad njih u edikuli bio je uzidan reljef lava sv. Marka, a uz vrata su bile dvije stražarnice koje su mogle primiti oko 16 vojnika s časnikom. Na vratima dvorišta bile su drvene rešetke, pa se ta vrata 1711. godine i nazivaju Velika vrata od rešetaka. Bila su od izuzetne važnosti za grad jer je kroz njih morala proći sva trgovačka roba koja je dolazila i odlazila iz Splita. Vrata su srušena vjerojatno 1807. po nalogu maršala Marmonta. Do danas nisu pronađeni podaci koji bi nam govorili o većim promjenama na prostoru pod južnim zidom Palače. Tu su smještene manje prizemnice s krovom na jednu ili dvije vode, koje su vremenom rušene ili pak nadograđivane.

Splitska je luka u 16. st. vrlo zapuštena, zasuta, a njezini gatovi skoro uništeni. U biti se nije mnogo izmijenila od one srednjovjekovne. Mandrač je postao tako tijesan da je galija s teretom morala stajati izvan mula. Split postaje u smirenijim mletačko-turskim odnosima važan centar za trgovinu s muslimanskim zaleđen pa se uz dopuštenje Republike u Splitu gradi lazaret, poticajem španjolskog Židova Danijela Rodrige. Izgradnja lazareta započela je 1581. blizu jugoistočne kule Dioklecijanove palače, odnosno zapadno od zida koji je luku štitio s istoka. Taj prvi lazaret, tj. Lazzaretto vecchio, bila je jednokatnica oko dvorišta s malom kulom na jugoistočnom uglu. Ulaz u lazaret s kopna bio je na istočnom zidu luke 15 metara južnije od Porta Arsana, koja se već tad zovu i Porta dei Turchi. Roba je izlazila kroz dvoja vrata preko dva mala gata na jugu, a jedan pomoćni ulaz bio je i na zapadnoj strani prema žalu u staroj luci.

Uz južni zid Palače bile su sagrađene male kućice, ali nije poznato koliki su prostor zauzimale. S obzirom na to da su porušene već početkom sedamnaestog stoljeća, o njima nema sačuvanih podataka. Ne raspolažemo ni podacima o znatnijim promjenama iz tog doba o južnom dijelu Palače.

Intenzivnije trgovanje, izvan i unutar samog, te opasnosti od bolesti koje je trgovanje sa sobom donosilo, nametalo je novu izgradnju usklađenu s obrambenim sustavom grada. Za potrebe opskrbe grada namirnicama iz okolnih sela izgrađen je tada na zapadnoj strani grada novi trg uz more Piazza nuovamente fatta al lido del mare. Sagrađen je prije 1549. što potvrđuju crteži Santacrocea u prikazu grada. Trg se spominje još u funkciji 1605, a porušen je prije 1630. Trg i građevine na njemu bile su zaštićene zidom sa sjeverne i zapadne strane. Vrata su bila na zapadnom zidu. S istočne strane trga bio je morski rukavac u koji se ulijevao potok koji je tekao s Dobrog. Put s trga u grad vodio je preko mosta nad rukavcem, te kroz vrata u unutrašnjem zidu i uz more donovih Vrata od mesnica. Godine 1600. izgrađen je, odnosno utvrđen, pretprostor pred novim vratima.

Nakon pobjede kod Lepanta i prestanka turske opasnosti s mora Mletački kaštel na obali izgubio je od svoje fortifikacijske važnosti i ubrzo počeo propadati. Već 1520. kaštel više nije podesan ni za napad ni za obranu, a polovicom 16. st. jedino se još glavna kula dobro držala.

U 17. stoljeću, u doba Kandijskog rata (1645-1669) zbog izravne turske opasnosti Split se utvrđuje u tri navrata. Godine 1648. mletački inženjer Alessandro Magli projektira sustav pokrivenih putova oko grada što se odmah i izvodi. Taj sustav morao je biti popunjen novim utvrdama koje se grade po zamisli generala Camila Gonzage na način da se ranije izvedenim pokrivenim putovima dodaju tri mezalune na istoku, sjeveru i zapadu grada. Ni taj sustav nije mogao zadovoljiti potrebe obrane pa je 1690. inženjer Innocentio Conti projektirao obrambeni sustav zvjezdastog oblika s tri bastiona i dva polubastiona u okviru pravilnog sedmerokuta koji se djelomično sačuvao do danas.

Crteži iz 17. st. pokazuju da je krov glavne kule splitskog kaštela tada već bio porušen. Početkom toga stoljeća porušene su i kućice pred Dioklecijanovom palačom, a prema dokumentima ostala je jedino loža u koju su se sklanjali mornari. To je mogla biti loža uz Porta arsana, tada zvana i Porta dei Turchi, ali i ona uz Porta marina s obzirom na to da oba prostora crta Santini 1666. godine.

Ekspanzija trgovanja već na samom početku 17. st. poticala je nastavak izgradnje Lazareta. (...)

Splitski lazaret bio je jedan od najvećih, a prema svjedočanstvima nekih putopisaca jedan od najljepših u Europi. Bio je prostraniji od onog dubrovačkog na Pločama. Ako je točno izviješće tadašnjeg splitskog načelnika, karavane su ponekad brojile i do 500 konja. Karantena je trajala 21 ili 42 dana. Kraću su izdržavali oni koji su dolazili s trgovačkom robom iz krajeva odakle nije bio slobodan promet, a dulju putnici iz zaraženih i zdravstveno sumnjivih krajeva. Tada bi se putnici odijelili od svoje robe a roba se dezinficirala prema vrsti materijala. Vuna, pokrivači, volovske i zečje kože izlagali bi se 42 dana na otvorenom, a neke stvari kao što su vosak i vuna bacale bi se u bazen i tu ostavljale 48 sati. 

Željezo bi provukli kroz plamen, a papire bi dezinficirali raznim mirisima. Prostrana zgrada bila je razdijeljena u šest dijelova međusobno povezanih vratima i prolazima a ujedno odijeljenih po namjeni i građevinskoj kompoziciji. (...)

Potkraj 17. st. prestala je turska opasnost za krajeve pod mletačkom upravom, a Dalmacija dotad mletačka, bila je pridružena Austriji i ostala u njezinom sklopu do 1805. kada je pripala Francuskoj (do 1813). Za vrijeme nove francuske uprave grade se ceste, mostovi, ruše stare četvrti, utvrđenja itd., a te radove u Splitu vodi general Marmont.

Katastarski plan koji su austrijske vlasti 1831. izradile omogućio je detaljno prepoznavanje stanja splitske obale u to doba.

U razdoblju od 1675. do 1831. nije bilo većih građevinskih radova i promjena u Lazaretu. Na tlocrtu Vicka Andrića iz 1817, a još očitije na katastarskom planu iz 1831. vidi se nova namjena pojedinih prostora Lazareta. Najveća promjena desila se sa zapadnom stranom, čiji je dio, koji je još od početka 18. sjeverno. Služio kao Generalat, a početkom 19. st. kao vojarna izgorio početkom 19. st., svakako prije 1818. godine. Sjeverno i južno krilo s kulom sačuvalo se i nakon požara. Preostalo dvorište otvoreno prema gradskoj luci ograđeno je tada zidićem i željeznom ogradom. Godine 1791. obnovljen je hospicij u jugoistočnoj kuli Lazareta, koji je već ranije generalni providur D. Delfin dao kapucinima na uporabu.

Na zapadnom pročelju jugozapadne kule sagrađena je 1811. kapelica posvećena Sv. Jeleni koja je služila mornarima u karanteni. Prije se nalazila u luci, ali je porušena zbog lošeg stanja 1808. Iz nje su službu Božju pratile posade brodova kroz dva velika prozora malog svetišta na prvom katu. Kula i kapela uklonjeni su polovicom 19. st. jer ih nema na fotografijama iz 1859/60. godine.

U drugom dijelu ovog posta nastaviti ću s austrijskom i francuskom upravom Grada i ulogom generala Marmonta u Gradskoj povijesti odnosno životu.