Rano jutro polašes. Ni razdanlo nije. Aidadiće! Sačekaćemo ga. Dan. Biće garant sunčan. Pa ćemon van. Gradu. Nastavit di san jučera sta:

Austrijska i francuska uprava i uloga generala Marmonta

U samom dvorištu Lazareta, vjerojatno 1825. o svom trošku su Ante Bure i Josip Veseljković podigli drveno kazalište. Izgrađeno od greda i dasaka smatrano je privremenim i podignuto uz uvjet da se sruši kad vlast to zatraži. Gledalište je bilo okruženo uobičajenim hodnikom, a pored sjedala u parteru bilo je i 46 loža. U kazalištu su se održavale glazbene akademije, krabuljni plesovi, narodne igre, komedije, opere, a gostovale su i putujuće pjevačke družine.

U to doba, gat koji je bio uži od današnjeg i štitio lučicu pred palačom (Veliki mul) bio je obložen kamenom.

Uz jugoistočnu kulu Palače, 1692. sagrađena je prizemnica koja je služila kao krčma za vojnike i stražu. Tu u blizini, u uličici između Generalata i Palače, u prvoj polovici 19. st. nalazila se ribarnica, uklonjena 1843.

Prema grafici Cassasa iz 1782. prostor ispred pročelja Dioklecijanove palače u potpunosti je popunjen kućama. To su uglavnom bile skromne jednokatnice, osim pokoje prizemnice i dvokatnice. Kosi krovovi dosezali su do visine donjeg vijenca kriptoportika.

veduta Splita iz 1782 - Louis Cassas

Godine 1807. maršal Marmont naredio je rušenje svih tih kućica prislonjenih uz južno pročelje Palače, međutim, zbog izbijanja rata 1809. Marmont napustio je Split, a vlasnici kućica uspjeli su odložiti njihovo ruđenje sve do odlaska Francuza tako da do rušenja nije došlo.

Dakle, za kratkotrajne francuske uprave od 1806-1813, zbog strateških razloga, da Englezi ili Rusi s mora ne zauzmu grad, maršal Marmont je naredio rušenje južnog dijela mletačkog kaštela na Obali, zapadnog polubastiona San Antonio i kortina između tog polubastiona i bastiona Priuli.

Materijalom tih porušenih fortifikacija nasut je prostor između Mletačkog kaštela i samostana Sv. Frane te je tada formiran jedinstven prostor obale od jugoistočne kule Palače, odnosno Lazareta preko Kaštela, do crkve Sv. Frane. Linija splitske obale koja se do tada protezala od jugoistočne kule do Kaštela sada je produžena u istom pravcu do nove ulice tzv. Marmontova puta. Od prvobitne četiri kule Mletačkog kaštela, preostale su samo još dvije sjeverne, spojene zidom u kojem je ulaz. Ostaci zidova sjeverozapadne kule još uvijek su djelomično sačuvani u zgradi današnje banke.

Maršal Marmont planirao je da sve kuće na toj novonasutoj obali budu u istoj liniji u smjeru pročelja Palače, a da njihova pročelja budu sva u istom slogu. Do realizacije te zamisli nije došlo zbog toga što vlasnici terena nisu bili u mogućnosti financirati toliko luksuzne kuće i tražili su jednostavniji i jeftiniji projekt. Zbog toga je inženjer Mazzoli naknadno jako pojednostavio prvotni projekt, ali uz obvezu vlasnika da pročelja budu ipak usklađena, ali ni tako pojednostavljen projekt graditelji nisu slijedili.

Do 1831. sagrađene su na obali tri nove kuće od kojih je najniža bilatrokatnica Seleban iz 1817. pred glavnom kulom Kaštela. Po sredini projektiranog bloka kuća sagrađena je 1826. trokatnica Nikole Sale Šilovića. Građena je po reduciranom Mazzolijevom projektu, a bila je za kat viša od Selebanove. Nju je kasnije kupio Josip Demarchi. Istočni dio Saline sagrađena je početkom 1826. neorenesansna trokatnica Josipa Andrića, više prilagođena reduciranom planu, ali su joj katovi niži od ostalih pa je zato i sama nešto niža. U katastarskom opisu 1831. navodi se kao kuća za najam na tri kata, s pet trgovina, dva dvorišta i jednim zajedničkim prostorom. U to vrijeme bila je jedna od najvećih u gradu, ali su je poslije nadvisile novogradnja jedne i dogradnja druge banke.

Veći dio bastiona Bernardi bio je tada još uvijek sačuvan, a na poravnanom platou bastiona bio je uređen Koludrovićev vrt. Na tom terenu namjeravalo se graditi novo kazalište, pa je arhitekt Vicko Andrić izradio nacrt kazališta.

Sredinom 18. st. ispred mletačkog Kaštela na istočnoj strani malog gata sagrađena je zgrada Lučkog zdravstvenog poglavarstva, gdje su ribari morali pristajati radi obveznih plaćanja dadžbina. Bila je to prizemnica skromnih dimenzija pokrivena crijepom, a uz nju je bila lođa s kamenom klupom. S tog se položaja mogao dobro nadzirati dolazak i odlazak brodova, koji nisu smjeli isploviti iz luke bez potvrde zdravstvenog ureda.

Zgrada Lučkog poglavarstva bila je neprikladna i trošna te je 1806. odlučeno da se sagradi nova. Gradnja je započela 1822, a dovršena 1824. Ta nova zgrada zauzimala je parcelu ranije građevine i prostor prema zapadu koji je nasut uz stari gat nakon rušenja srednjovjekovnog zida. Projektirao ju mladi arhitekt Vicko Andrić u klasicističkom slogu, a sastojala se od prizemlja i prvog kata s trijemom na sjeveru. Za gradnju te nove zgrade korišten je materijal srušene Kneževe palače na Gospodskom trgu, a za njezin trijem korišteni su stupovi i kapiteli iz razvalina crkve u solinskoj Gradini. (...)

Doba autonomaške uprave na čelu s Bajamontijem

Od godine 1813. Split ponovno pripada Austriji čija je vlast u Splitu trajala do kraja Prvoga svjetskog rata. U početku te vladavine Splitom upravlja vojni i administrativni aparat sjeverne Italije (Lombardije i Veneta) i to traje do 1860. kada Split dobiva samostalnu upravu. Otada pa do 1880. traje doba tzv. Autonomaške uprave gradom na čelu s Antonijom Bajamontijem. Upravo je razdoblje njegove uprave vrijeme snažnog zamaha u izgradnji i komunalnom uređenju grada.

U ovom je razdoblju splitski Lazaret i dalje životario kao raskužilište robe koja je dolazila iz Bosne. Bio je minimalno iskorišten i zjapio je prazan pa se djelomično koristi za stanovanje vojske i za zatvor. Između 1845. i 1862. sagrađen je u vojne svrhe u dvorištu Generalata na mjestu ranije izgorjelog prizemni objekt položen u smjeru istok-zapad, a 1845. Općina je dala porušiti Veseljkovićevo kazalište. Nešto kasnije kada se probijala trasa željezničke pruge 1877. porušen je istočni dio Lazareta, a na njegovu mjestu sagrađeno je skladište soli.

Veliki gat (Mletački), još uvijek je služio funkciji, a 1852. postavljeno je na njemu prvo lučko svjetlo. Od 1861. do 1862. trajali su radovi na proširenju njegove južne polovice, da bi daljnjim proširenjem dobio današnji oblik. Od ovog gata pa uz južne zidine bivšeg Lazareta nije bilo prolaza ni pristana, dok nije 1857-1859. srušen velik dio tzv. Kapucinskih zidina i nasuta široka obala na spomenutom potezu.

Ponovna namjera rušenja kućica ispred južnog pročelja Dioklecijanove palače potakla je na raspravu stručnjake te su izbila dva oprečna mišljenja: jedini su bili za to da se kućice ruše i zamijene novima, a drugi da se poslije njihova rušenja ne grade nove. Zbog nedostatka novca za otkup starih kuća, stalne potrebe za trgovinama na Obali, te monotonije golih zidova Palače, prevladalo je prvo mišljenje.

Arhitekt Vicko Andrić svojim planom uređenja pročelja Palače iz 1846. predvidio je čišćenje cjelokupnog prostora od kasnijih nadogradnji, tj. uklanjanje svega što nije antičko. Namjeravao je urediti podrumske prostorije i iskoristiti ih u komercijalne svrhe.

Njegov plan je naišao na brojna protivljenja vlasnika kućica uz pročelje, a među njima i arheologa Franje Carrare te okružnog inženjera Clocchiattia. Oni su izradili protuprijedloge koje su izložili Općinskom vijeću.

Carrarin projekt zasnivao se na izgradnji novih jednokatnica rađenih prema jedinstvenom modelu. Sezale bi do donjeg vijenca kriptoportika, a bile natkrite ravnim krovom i prohodnom terasom s ogradicom. Njihova pročelja imala bi uzduž nepromijenjen ritam otvora.

Clocchiattijev projekt je u potpunosti ugađao privatnim interesima, jer je predlagao da se uklone postojeće zgrade i vlasnicima omogući gradnja bez ikakvih ograničenja. Općinsko vijeće je 1850. dalo prednost Andrićevu projektu. Do realizacije Andrićeva projekta nije došlo jer su ga odbacili bečki arheolozi 1873.: Conze, A. Hauser i G. Niemann koji su predložili samo uklanjanje najnužnije i poštivanje ambijentalnih vrijednosti.

Andrić je 1857. izradio novi projekt uređenja južnog pročelja, a predstavio ga posebnom dopisnicom koja je prikazivala njegov budući izgled. Predložio je rekonstrukciju antičkih pročelja u donjem dijelu kriptoportika, kao i jugozapadne kule. Iznad kriptoportika predvidio je izgradnju još triju etaža zgrade koja se proteže uzduž cijelog pročelja. Ovaj je projekt zbog svog brutalnog pristupa povijesnom ambijentu često kritiziran.

U međuvremenu pojedini vlasnici grade nove kuće na tom prostoru. Tako su npr. s obje strane ulaza u podrume sagrađene dvije kuće s ravnim terasama. Prva kuća vlasnika Mate Vidalija bila je zapadno od ulaza u podrume. Njezina gradnja započela je 1856. na mjestu skromne ali slikovite kućice koja je krovom zakrivala donje dijelove stupova kriptoportika. Imala je prizemlje i dva kata, ali i krov u obliku terase tako da je dio pročelja ostao vidljiv.

Nasuprot njoj s istočne strane ulaza u Palaču, do kuće Pervan, nalazile su se dvije jednokatnice s terasom umjesto krova, građene po Cararrinom načelu. Zapadna pokriva zemljište bivših kućica Veseljković, a istočna bivšu prizemnicu vlasnika Paparella i Marococchija (1835). Obje su građene potpuno isto, s monotonim pročeljem. Kuća Veseljković temeljito je pregrađena u duhu historicizma.

Na samom zapadnom kraju pročelja, gdje se nekad nalazila jugozapadna ugaona kula, bile su dvije manje dvokatnice obitelji Dudan (poslije Savo). Matija i Marko Dudan odlučili su obnoviti ove dvije stare kuće, dograđujući treći kat. Zatražili su i 1867. dobili dopuštenje za pregradnju. Projekt nove trokatnice izradio im je mjernik Jakov Kurir, a potpisao ga inženjer Lucchini. Poslije mnogih obustava i zabrana gradnje, kuća je ipak obnovljena, ali ne znamo točno kada je to bilo.

Zgrade podignute na portiku uglavnom su četverokatnice, a tri od njih koriste zid Palače kao južno pročelje. Otvori portika u zidu Palače su zazidani, ali su u njima otvoreni samo mali pravokutni prozori. Negdje po sredini, iznad ulaza, nalazila se srednjovjekovna crkvica Sv. Anastazije.

Krajem 19. st. počelo se gradnjom niza kuća koje su nadvisivale pročelje Palače. Godine 1896. tražilo se rušenje kuće Andrije Dadića jer je bila previsoka. Ona se nalazi sa stražnje strane portika, i svojom visinom zaklanja pogled s mora na mauzolej i zvonik. U drugoj polovici 19. st. još nije nadvisivala pročelje Palače, ali je godine 1895. njezin vlasnik nadogradio još dva kata. (...)

Na zapadnom dijelu obale nastavljena je izgradnja sve do Marmontovog puta. Cijeli niz od mletačkog kaštela do Marmontova puta formiran je prije 1859.

Na Koludrovićevu terenu, vjerojatno 1856, zapadno od Saline kuće, izgrađena je kuća Lovre Gillardija. Zapadno od nje, 1859. je podignuta kuća Nikole Gorizza. Njezino prizemlje doživjelo je velike promjene, kako zbog dogradnje sjevernog aneksa tako i na južnom pročelju. Zapadno od ove kuće, na samom uglu u isto vrijeme sagrađena je velika kuća Ivana Ilića.

Točan datum rušenja zgrade Lučkog zdravstvenog poglavarstva za sada  je nepoznat, ali je vjerojatno to bilo oko 1875, uoči prvog dolaska cara Franje Josipa u Split. Grad se uljepšavao za tu prigodu i taj je izolirani objekt vjerojatno kvario ljepotu Obale. Ured je premješten u zgradu Generalata bivšeg Lazareta, ali to je izvršeno desetak godina kasnije.

Polovicom prošlog stoljeća Marmontov perivoj bio je vrlo zapušten. Godine 1848. na zamolbu Varošana, probijena je cesta kroz perivoj da bi im se omogućila bolja veza s središtem grada.

Sutra ću, akoBogda zdravlja, završit ovi post o Rivi našoj lipoj i povisti Jon burnoj i vakoj i nakoj i svakakoj. Gradnja Prokurativa, kuće Bešković i bajamontuše, funtane, neka sačekaju sutra, a sad otra ja svomen bizmisu.