Gospodin Goran Borčić, povjesničar umjetnosti, trenutno muzejski savjetnik u Muzeju grada Splita, nastavlja pisati:

Split, crtež belgijskog slikara Jana Baptista van Moera iz 1858.

„Prema projektu arhitekta Josipa Kodla podignut je na završetku gata Matejuške, 1927. Dom veslačkog kluba »Gusar« sa spremištem za čamce, koji je zbog dotrajalosti nedavno porušen.

 Pred domom "Gusara" u srpnju 1922.

Tijekom Drugoga svjetskog rata nije bilo većih arhitektonskih zahvata na Rivi. Poznato je da je prigodom proslave Dana mornarice 1942. postavljen spomen-stup u čast »Fašističkih mučenika« Tomassa Giulia i Alda Rossija. Stup je donesen sa solinskih starina, ali je pri bombardiranju oštećen i kasnije bačen u more.

Godine 1942. na Molo Veneto je otkriven spomenik u obliku brodskog pramca što ga je divizija Perugia darovala splitskoj Općini. U njega je bilo ugrađeno 40 m2 obloge od trogirskog mramora i bračkog kamena i 10 tona cementa. Služio je za svakodnevnu ceremoniju dizanja i spuštanja zastave.

Matejuska dom Gusar 1985.g Dom Gusar,
Matejuška, 1984. - photo Nikša Smoje

Prve splitske kavane i hoteli

Riva kao jedan od najatraktivnijih predjela grada, oduvijek je bila privlačno mjesto za ugostiteljske sadržaje. Tu se nalazila i prva splitska kavana i slastičarnica (Bottega de Caffe e da scalitera) otvorena još 1786. godine. Vlasnik je bio stranac Filip Frezza, sin oficira iz Napulja. (...)

U neposrednoj blizini, u prizemlju kuće Seleban (na mjestu današnje banke) nalazila se kavana Valenti. U prizemlju kuće Pezzoli nalazila se kavana »Nanni«, a u zapadnom dijelu kuće Nikole Sale Šilovića, na mjestu današnjeg restorana Adriana 1898. Mate Muljačić, otvorio je kavanu. Od 1906-1919. ortak mu je bio Duje Delić. Poslije je na tom mjestu otvorena kavana Delić. U prizemlju susjedne kuće zapadno od kuće Gillardi, 1913. kavanar Gašpić otvorio je kavanu bečkog tipa, sa stolovima s mramornom pločom i mnogo velikih zrcala na zidovima. 

U dograđenom dijelu, u koji se ulazilo s današnje Morpurgove poljane, bila je biljarnica s tri stola. Kasnije kad je zbog starosti Gašpić odustao od posla, kavanski namještaj otkupili su Filip i Ante Muljačić. Tako je kavana Gašpić postala kavana Muljačić, i tu poslovala od 1919-1948. s izuzetkom oko trinaest mjeseci u ratnim godinama kada su je zatvorile talijanske vlasti. Kasnije je tu bila kavana Marjan, a od 1966. ekspres restoran Dubrovnik.

Po svemu sudeći na Rivi se nalazio i prvi splitski hotel. Poznati njemački farmaceut F. T. Kutzing je 1835. odsjeo u hotelu i gostionici »Mir«(Locande Pace) s balkonom i pogledom na more. U hotelu su bili smješteni uglavnom inozemni gosti: trgovci iz Italije i njemački oficiri. Nedostaje podataka za njegov točniji smještaj, ali najvjerojatnije je bio na Rivi.

Kada je točno u jugozapadno krilo Prokurativa uselio hotel (današnjiBellevue) nije poznato, ali se zna da ga je vodio već 1875. Spiridone Tocigl. Hotel je iznutra bio vrlo moderno uređen elegantnim namještajem. Svojim gostima pružao je i usluge ljekovitih kupki, uz stalno prisutnog hotelskog doktora.

Deset godina kasnije postojeću kavanu i restaurant Andrea Tocigl je pridružio Hotelu de la Ville. Kavana je u to vrijeme bila stjecište imućnije klijentele, odvjetnika i umjetnika, a u njoj su se mogle naći sve poznate europske novine.

Godine 1887. Tocigl je otvorio »Caffe al Porto« na željezničkoj stanici, te je hotel 1893. prodao Margeriti Visković koja ga je tada i preuredila. Godine 1906. hotel ponovno mijenja vlasnika, ali i ime u »Grand hotel Bellevue«. Novi vlasnik, neki J. L. Crown, godinu kasnije otvara u njemu kavanu. Hotel je ponovno adaptiran 1934. kada su kavanska vrata smještena na obalnu stranu, a ulaz prebačen u pokrajnju ulicu.

Tijekom postojanja hotel je ugošćavao brojne poznate goste. Tu su boravili pisci Anatole France, Bernard Shaw, Agatha Cristie, svjetski prvak u boksu Tunney, a vjerojatno je u njemu nekoliko dana proveo i glasoviti Enrico Caruso.

Splitska je luka tijekom povijesti bila mjesto na kojem se odvijao društveni i kulturni život grada. Na prvom katu kuće Gorizzia nalazila se od 1862. Narodna Slavjanska čitaonica prva kulturna ustanova te vrste u gradu. 

Osnovali su je narodnjaci nakon što su istupili iz društva »Casina« i »Gabinetta«, u kojima se do tada skupljala splitska inteligencija. Svečano otvaranje bilo je na dan Sv. Jere, a govor je održao predsjednik inicijativnog odbora dr. Pavo Kamber. Poslije njega govor je održao Mihovil Granić na hrvatskom jeziku. Znakovito je da nitko osim predstavnika splitske Općine, koja je tada bila talijanaška, nije bio nazočan na svečanosti. Otada počinje rad Narodne stranke u Splitu, a čitaonica je postala središtem društvenog života i rada na kulturnom i političkom polju. Priređivana su predavanja, koncerti, plesovi i druge zabave. Predsjednici su bili prvo Konstantin Vojnović, a zatim Gajo Bulat, koji je i najviše zaslužan za pobjedu narodnjaka. U istoj kući stanovao je i sam predsjednik Konstantin Vojnović, a kasnije i njegov sin književnik Ivo Vojnović.

Drveno kazalište i kino Edison

Na Rivi se nalazilo drveno kazalište i to u samom dvorištu lazareta. Podigli su ga 1825. Ante Bure i Josip Veseljković. Bilo je izgrađeno od greda i dasaka a imalo je i 46 loža. U kazalištu su priređivane glazbene akademije, krabuljni plesovi, narodne igre, komedije, opere, a gostovale su razne putujuće pjevačke družine. U prizemlju kuće Ilić, koja je posljednja u nizu, Eugen Miotto je 1909. otvorio kinematograf »Edison« punim nazivom International Phono Kinematograph Edison. 

Split nepoznate godine, radovi na uređenju RŠK Borac

Namještaj u kinematografu bio je prilično raskošan za to vrijeme, a imao je 200 mjesta prvog i drugog razreda. U početku, sjedišta nisu bila numerirana i gledatelji bi ih osvajali na juriš. Kinematograf je postojao do 1918. kad ga je otkupio Vinko Čulić i preselio u adaptiranu dvoranu srednje zgrade na Prokurativama. Za razliku od Karamana, Miotto je bio talijanaš, te je natpise i oglase glasno najavljivao sam vlasnik ili biljeter na talijanskom jeziku što je često izazivalo bojkot građana. Nadglednik kinematografa bio je neki Rikard Tosti koji bi prije početka predstave stajao pred ulazom i pozivao šetače »Poštovana gospodo, izvolite vidjeti čudo neviđeno, najveličanstveniji film, 100 metara dužine!« Do njega bi zbog reklame stajao patuljak Vlajko Čančar i mahao cilindrom.

Poznato je da se 1913. prikazivao u ovom kinematografu veliki film »Quo vadis« koji je trajao puna dva sata, a s njim se išlo na turneje po okolnim mjestima: Šibeniku, Sinju i Makarskoj.

Život i zabava na Rivi

Prigodom raznih svečanosti na splitsku Rivu bi dolazili mnogi uglednici, biskupi, gradski knezovi itd. Luka se tada pretvarala u otvorenu pozornicu s vatrometom i glazbom. U srednjem vijeku i kasnijim stoljećima grad je slavio razne crkvene svečanosti. Slavljeni su božićni i uskršnji blagdani, blagdani Gospe i pojedinih svetaca. Tako je Riva bila svjedokom brojnih procesija koje su prolazeći gradom obično prolazile i Rivom. Posebno je živopisna bila ona 1770. godine prigodom prijenosa moći Sv. Dujma na novi oltar. Procesiju je opisao Julije Bajamonti u svom djelu. Sudionike procesije pri prolazu Rivom pozdravljali bi s galija i drugih brodova topovskim salvama.

Posebice veličanstvene bile su svečanosti na Rivi priređivane za Sudamju. Tom prigodom bi na ogradama i konopima ukotvljenih brodova gorilo mnogo voštanica u lampionima. Uzduž Generalata svijetlili su nizovi voštanica, a cijela Riva, a posebice zidine Palače bili su rasvijetljeni bakljama u nizu. Vatromet koji je do godine 1825. za Sudamju paljen na Peristilu, zbog opasnosti od požara, priređivan je otada na Rivi. Iste godine na Rivi je montirana velika drvena naprava ukrašena likom Sv. Duje, pomoću koje je priređivan vatromet. Tih dana u brojnim šatorima postavljenim na Rivi prodavala se razna roba.

ruševine crkve sv. Petra

Sudionici u procesiji bili su uz crkvene osobe i predstavnike vlasti i predstavnici bratovština, škola i građani. Poznato je kako su prigodom Sudamje na Rivi 1914. izbili neredi jer je talijanaška glazba »Banda Cittadina« zasvirala na Rivi i izazvala revolt nazočnih i intervenciju naoružanih stražara.

Prigodom Sudamje najveselije je bilo igranje tombole, čiji počeci igranja na Rivi sežu iz polovice 19. st. Glavna se predstava odvijala na Rivi, s postavljena tri karteluna na različitim mjestima. Brojeve bi vadila djeca iz sirotišta. Po izvlačenju svakog broja zasvirala bi truba, a dva smetlara i trkač Ante Ružić Bačo trčali bi Rivom izvikujući broj. Redovito bi se igralo u popodnevnim satima, a završetak tombole bio je i službeni završetak Sudamje.

Ranijih stoljeća bi se prigodom Sudamje na Rivi održavala razna natjecanja: utrke, kukanje, penjanje uz stup, a takmičili bi se momci u nekoj vrsti alke trčeći (»Corso del palio«). Na moru bi bile održavane regate uz sudjelovanje posada iz: Omiša, Makarske, Trogira, Hvara, Brača i ostalih mjesta.

Prigodom održavanja kazališnih predstava na Rivi narod bi zabavljali razni šarlatani, pelivani, osobe s fizičkim manama, a atlete bi pokazivale snagu svojih mišića kidajući željezne lance itd. Sve bi se to odvijalo u šarenim šatorima najčešće postavljenim na gornjem dijelu obale. Vlasnici cirkusa, igračnica, streljana i drugih atrakcija na Rivi uzvikivali bi glasno sve što su nudili.

Povijesna Gradska vijećnica, Split nepoznate godine

Veličanstven izgled Riva je pružala početkom 19. st., točnije 1818. kada je svečano obilježen doček i ispraćaj austrijske carice Karoline u Dubrovnik. Tada je u luci bilo gotovo stotinu ukrašenih lađica i većih jedrenjaka. Car Franjo I. i carica Karolina tada su posjetili i crkvu Sv. Frane gdje su se divili reljefu prijelaza Izraelićana preko Crvenog mora. Dolazak carice u luku ovjekovječio je slikar A. Barač.

Brojne su bile i tužne povorke koje su prolazile Rivom. Kako je groblje bilo izvan grada na Sustipanu, sve važnije pogrebne povorke prolazile bi iz katedrale ili crkve Sv. Petra na Lučcu pa preko Rive do posljednjeg počivališta. Treba istaknuti veliku pogrebnu povorku posljednjeg ispraćaja majke nadbiskupa S. Cupillia iz 1711. i procesiju 1784. u doba velike kuge.

1826. svečano je uz blagoslov biskupa
otvoreno splitsko groblje na Sustipanu.

U doba mletačke uprave gradom trgovanje doživljava procvat. Pojavljuju se strani trgovci, vještiji od domaćih, koji se bave krupnom trgovinom i oni vremenom postaju splitski građani.

Uz prvu banku, koju je otvorila Venecija, osnovana je i glavna skela za trgovinu s Turskom.

Zbog blizine lazareta trgovanje u luci bilo je jako razvijeno. Tu su bile brojne trgovine, banci i brodovi na kojima se prodavala roba. Banci za prodaju voća, ukiseljenog povrća, tjestenine, kaštradine, konopa itd. bile su pokrivene rogožinom ili prugastom tendom. Više puta su bile rušene jer su zbog neobavljenog zdravstvenog pregleda robe doprinosile većoj opasnosti od zaraza.

U kući Lovre Gillardia, zapadno od kuće Sale Šilovića nalazila se Prva pučka dalmatinska banka.

Na Francusku obalu je 1929. preselila i Pučka trgovinska banka, osnovana još 1907. pod imenom Pučke štedionice, a utemeljena 1920. pod novim imenom. Prostorije u kući na Francuskoj obali (danas Turistička poslovnica) tada su lijepo uređene: u prizemlju blagajna i mjenjačnica, a na prvom katu ostale prostorije.

Na Rivi u prizemlju kuće Pezzoli još prije 1830. nalazio se Poštanski ured. Sastojao se od jedne prostorije, a uredovali su samo jedan činovnik i jedan poslužnik. Sedamdesetih godina istog stoljeća Poštanski ured bio je ispred »turjuna« u kući Seleban-Borelli, porušenoj 1912. da bi se izgradila banka.

Trgovina i proizvodnja

Na Rivi je svakodnevno tijekom zime radila drvena burza, koje je vrlo često bila i atrakcija za strane turiste, jer se način kupnje i prodaje, ali i prenošenja drva nije nikako mijenjao. Trgovci bi drva dovozili s otoka Brača, Hvara, Korčule, ili čak Ulcinja. Svako jutro okupljao bi se velik broj ljudi oko naslaganih kupova drva. Nakon velike larme, pogađanja, biranja cjepanica, žene, većinom Zagorke, tovarile bi bremena na leđa i raznosile ih u razne dijelove grada. Tako bi privlačile pozornost stranaca koji su to često bilježili za uspomenu svojim fotoaparatima. (...)

Poznato je da je na Rivi postojala i radila prva tvornica likera u gradu, vlasnika Antuna Dalbella, a proizvodila je po recepturi koju je koncipirao i usavršio njezin utemeljitelj. On je već 1849. počeo proizvoditi likere: rozolin-maraskin. Njegova tvornica likera, dakle, postojala je još prije poznate Morpurgove, a tijekom godina dobila je brojna međunarodna priznanja: zlatnu medalju 1857. i 1872. u Napulju, brončanu 1871. u Vicenzi, srebrnu 1871. u Trstu, zlatnu 1873. u Londonu, 1873. u Beču, a posebice je značajna prva medalja na svjetskoj izložbi u Americi, u Philadelphiji 1876. godine.

Godine 1860. Dalbello je sklopio kupoprodajni ugovor s Petrom degli Alberti koji mu je prodao veliku zgradu na Rivi. Tu on ustrojava dio svojih proizvodnih prostora s odgovarajućim postrojenjima za destileriju dok mu je velika prodavaonica smještena u prednjem dijelu zgrade (današnje prodavaonice cigareta i tiska, turističkog ureda).

Riva 1981. photo Feđa Klarić

Riva kao prometna žila kucavica

Gledajući danas Rivu onako slobodnu, ostavljenu pješacima, prisjetimo se da je donedavno to bilo jedno od najprometnijih mjesta u gradu. Počevši od bicikliste Ozretića pa do Prometovih autobusa tu su prolazile sve vrste vozila i ometala šetače.

Prije pojave automobila s Rive bi polazile kočije odvodeći putnike u »udaljenu« periferiju grada na Bačvice i Firule. Sve do 1925. postaja kočija za unajmljivanje bila je pred crkvom Sv. Frane, a onda je premještena nešto sjevernije pred hotel i kavanu »Bellevue«. Ljeti, kad bi sunce zapržilo neugodni vonj tjerao bi goste odatle. Postaja bi tijekom dana zaudarala po amonijaku. Vlasnici kočija bunili su se smatrajući da mjesto zapadno od fontane nije vidljivo strancima. Godine 1930. postaja za fijaker za javnu uporabu preseljena je na Mletačku obalu.

Često kad bi obala bila puna svijeta, projurili bi automobili ostavljajući za sobom oblak prašine. Zbog opasnosti po život šetača godine 1921. zabranjen je prolaz svim vrstama vozila (teretnim kolima, kolicima, kočijama, automobilima, motorima i biciklima). Također je zabranjen prolaz i natovarenim životinjama kao i jahanje na njima u vremenu od 18 do 24 sata. Bilo je onih koji su zabranu kršili, osobito poštanska kola, koja su prolazila Rivom kao da se zabrana na njih ne odnosi.

Splitska riva, kao jedan od urbanističko i kulturno najvažnijih predjela Splita, još od antike, izgradnjom lazareta, nasipanjem početkom prošlog stoljeća, pa do današnjih dana, svakako zaslužuje odgovarajuće urbanističko i arhitektonsko rješenje.

Poglavarstvo grada početkom 1997. raspisalo je natječaj za njezino prostorno uređenje. Od prispjelih šesnaest radova ocjenjivački sud nije dodijelio ni prvu, ni drugu nagradu, već samo tri treće uz otkup još dva rada.

Goran Borčić, povijesničar umjetnosti

Odlomci iz većeg teksta s izložbe »Splitska riva«, 

Muzej grada Splita, 1997.