Svojim prijedlogom Meštrović i Ibler provode izgradnju zatvorenog pravokutnog bloka s unutrašnjim dvorištem, a monumentalna pročelja palače (Banovine) obrađena su u obliku antičkog peripterosa. Iste godine su zbog nepovoljne opće privredne situacije i potrebe štednje prekinute sve aktivnosti u svezi s izgradnjom palače.

Po projektu arhitekta Kaliterne Palača je locirana na starom pazaru. Na osnovi idejne skice arhitekta Drage Iblera tehničko odjeljenje Banske uprave izradilo je definitivnu osnovu. Zgrada je bila zamišljena kao monumentalni blok koji je trebao zauzimati cjelokupni prostor platoa lazareta. Bila je to grandiozna palača s reprezentativnom jonskom kolonadom na prvom katu i masivnom bazom prizemlja. Mnogi splitski arhitekti i javni radnici suprotstavili su se takvoj gradnji.

Pitanje izgradnje palače Banovine ponovno je aktualizirano 1934. kada je arhitekt Ante Grgić zamoljen da izradi novu idejnu skicu. Tim se projektom predviđalo formiranje novog trga istočno od Dioklecijanove palače, s čije sjeverne strane bi se nalazila palača Banovine. Drukčije rješenje dao je arhitekt Josip Smodlaka, čiju je ideju razradio inž. Petar Senjanović uz suradnju arhitekta Josipa Pičmana. Sva ta zbivanja izazvala su burne reakcije u javnosti. Banska vlast je 1936. odlučila, uz usamljeni protivni glas F. Kaliterne, da nastavi s pripremama za gradnju palače na drugom položaju.

Pitanje rješenja prostora oko jugoistočne kule palače ponovno pokreće arhitekt Fabjan Kaliterna 1940. svojim projektom. On je zamislio da se taj prostor oslobodi, a Obala bi se završavala zgradom što bi se protezala u smjeru sjever-jug, od crkve Sv. Dominika do mora. Bilo je predviđeno uklanjanje platoa lazareta i proširenje luke prema stanju iz 16. st. Ni jedan od ovih planova nije realiziran.

U bombardiranju grada u jesen 1943. porušeni su i preostali dijelovi lazareta. Nakon rata uklonjeni su njihovi ostaci tako da je ostao plato s zgradom Lučke kapetanije i neoklasicistička kuća uz nju. Na tom prostoru i uz istočni dio južnog pročelja Palače 1947. zasađene su palme. Danas se na mjestu tog parka nalazi prizemna građevina od čelika i stakla. (...)

Rušenje kućica na obali pred Palačom

Neke kućice na Obali bile su u lošem stanju, a još od početka 19. st. sukobljavala su se razna mišljenja u vezi s njihovim uređenjem. Još prije rata oko 1912. raspravljalo se o obnovi trošne kućice Voltolini-Alegretti, na zapadnom kraju zida, ali ona je ostala neizmijenjena.

Povjerenstvo Palače raspisalo je 1921. javni natječaj za idejno rješenje novih kuća. Visina zgrada ograničena je do donjeg korniža kriptoportika, a krovovi su trebali biti na jednu vodu. Odaziv na natječaj bio je relativno slab, od pet pozvanih odazvala su se trojica stranih autora Keller i Holey iz Beča te Dyggve iz Danske. Od domaćih radove su poslali Ladislav Lauda, Karl Beneš i Ivan Celić. Natječajna rješenja, nažalost, nisu sačuvana, ali poznato je da je prvu nagradu i izvedbu dobio bečki arhitekt Alfred Keller, drugu Ladislav Lauda, a treću Karl Holey.

Godine 1923. pristupilo se rušenju kućica. Na vidjelo je tada izašao izvorni zid Palače te je to ponovno pokrenulo brojne rasprave. Dio građana zahtijevao je da se više ne grade nove kućice. Srušene su kućice koje su se nalazile na zapadnom dijelu i jedine bile vidljive s mora. Kućevlasnici su se ipak uspjeli izboriti da se dovrši započeta gradnja, ali projekt ipak zbog raznih razloga nije u cjelini nikada realiziran.

Kućice izvedene u razdoblju od 1923-1927. prema Kellerovom projektu pokazuju romantični odnos prema tradicionalnoj arhitekturi, jer su korišteni elementi ambijentalne arhitekture.

Tijekom rata V. Tudor je kupio i porušio dvije kućice kraj jugoistočne kule Palače. Godine 1920, prema projektu Prospera Čulića, sagradio je novu kuću na tom mjestu koja je porušena nakon Drugoga svjetskog rata. Deset godina kasnije zgrada Prve pučke Dalmatinske banke nadograđena je za još jedan kat.

Godine 1921. počelo je vađenje murvi koje su u četiri reda bile zasađene na zapadnom dijelu splitske rive te u jednom redu pred Palačom. Iste godine pred kavanama na Obali murve su zamijenjene jednoredom palmi donesenim iz rasadnika na Visu. Uz more, 1922. i 1927. postavljena su dva reda palmi, a još jedan 1926. pred Palačom. Iste godine asfaltirana je današnja Riva, koja je dotad bila popločana tek na uskom pojasu uz more, a pred kućama se nalazio uži pločnik.

Nove izmjene na Rivi

Godine 1953-1954. nasut je dio obale pred južnim pročeljem Dioklecijanove palače u dužini od 26 metara. Uz novosagrađeni obalni zid postavio se pločnik od 10 metara širine, odvojen od prometa, kao malo šetalište. Na drugih 10 metara zasađene su palme i cvijeće. Stupovi javne rasvjete na tom potezu postavljeni su paralelno s novoprojektiranom obalom, dakle pod kutom u odnosu na postojeću. Namjera je bila da tako, kad za to budu osigurana sredstva, proširi i Francuska obala sve do Matejuške, tako da se dobije jedinstvena cjelina. Radovi su izazvali negodovanje arhitekta, jer su izvedeni bez njihovog sudjelovanja i bez natječaja.

Godine 1954. javlja se inicijativa da se autobusni kolodvor preseli na Rivu, negdje na potezu od južnih vrata Palače do jugoistočne kule. Ideja je bila da se zajednička putnička zgrada za autobusni i brodski promet podigne u parku pokraj Lučke kapetanije. Taj objekt je trebao objediniti čekaonicu, biljetarnicu, garderobu i restoran.

Godinu dana kasnije postaja za autobuse u pravcu Vranjica, Solina, Trogira i Omiša smještena je uz istočni dio južnih zidina Palače. Urbanističko-građevinski odbor odobrava lokaciju za autobusnu postaju u južnom dijelu parcele, uz Strossmayerovu obalu. Na raspisani natječaj odazvalo se sedam arhitekata, a prva nagrada nije dodijeljena. Druga je pripala Lovri Perkoviću, a treća Berislavu Kalođeri. Poslije toga rasprave o lokaciji kolodvora vođene su i dalje. Lokacija u parku kod Lučke kapetanije nije više spominjana, a na njoj nije izgrađena nikakva postaja ni parkiralište kako je to nekada planirano. Radovi na dovršenju Prokurativa nastavljeni su i u ovom razdoblju. Nakon što su južne dvije trećine istočnog krila izgrađene od 1909-1912. sjeverna trećina dograđena je tek 1927-1928. Tako je kompleks Prokurativa građen s prekidima od 1859-1928, dakle punih sedamdeset godina. Godine 1924. posađene su palme, koje su opet uklonjene 1937. da bi se ovaj trg mogao koristiti za festivalske priredbe.

Na Prokurativama je 1905. postavljen spomenik Luki Botiću, pa trg kasnije dobiva ime Botićeva poljana. Spomenik je 1921. prenesen na prvi vrh Marjana, a 1952. postavljen je pred Kazalište, pa opet na Marjan.

Za rušenje fontane presudno je bilo ideološko-političko stajalište. Fontana se povezivala isključivo uz autonomaša dr. Antonia Bajamontija, a liktorski snop na vrhu fontane uz fašističku stranku, iako fašizam u vrijeme gradnje fontane nije još ni postojao. Fontanu su počeli rušiti u ožujku 1944. uništavanjem kamenog liktorskog snopa, na koji se oslanjao lik genija, a rušenje je dovršeno 30. svibnja 1947. »u čast plebiscita za ostvarenje Petogodišnjeg plana, za program Narodnog fronta za kandidate Narodnog fronta u izborima za gradski narodni odbor«. Tada je dignuta u zrak te batovima smrvljena u komadiće.

Nekoliko fragmenata fontane nalazi se danas u Muzeju grada Splita, koje je tada slikar Vjekoslav Parač uspio pokupiti i pohraniti u svojoj arheološkoj zbirci u Solinu. Preostali fragmenti su pokradeni i prodani strancima kao antičke figure. Na mjestu porušene monumentalne fontane sagrađen je plitki bazen s vodoskokom po projektu inž. arh. Milorada Družeića. On nije uspio nadomjestiti bivšu fontanu baš zbog nedostatka vertikale. (...)

.....

slijedi nastavak teksta uz veliku ispriku njegovu autoru, gospodinu Goranu Borčiću čije ime zaboravih navesti na dosadašnjim postovima ali iden sad oto omanama popravit.